Miljenko Jergović: Stotinu ruža za kraljicu koja se prestala plašiti komunista

Zlokobno bilo je ljeto 1972. U lipnju se, na planini Raduši blizu Bugojna, sjatila skupina hrvatskih emigranata, revolucionara i terorista, koji su malo prije preko Dravograda iz Austrije ušli u Jugoslaviju, uvjereni da će lako izvršiti prevrat u zemlji, da će Hrvate dići na ustanak i da će provesti nacionalno osamostaljenje, naravno u granicama NDH. Kretali su se, od austrijske granice, istim onim putevima, ali suprotnim pravcem od onog kojim su u ljeto 1945. njihovi prethodnici bježali iz zemlje, nošeni nekom drugom, jednako neostvarivom iluzijom. Ubrzo nakon što su se okupili na tom hajdučkom sastanku na Raduši shvatit će da su u grdnoj zabludi. Premda su ustanak nakanili dizati u najhrvatskijem kraju – naravno, uz krivu pretpostavku da su i upravo nacionalno imenovani Muslimani još uvijek oni Hrvati iz 1945 – i to u kraju koji je u onome ratu grdno bio postradao najprije od četnika, a zatim i od partizana, narodu među koji su upali ne samo da nije bilo do ustanka, nego je živio nekim svojim mirnim i tihim, ali materijalno vrlo prosperitetnim životom, svaka je godina bila bogatija od one prethodne, i malo kome je bilo do idealizma i ustaških belaja. Pokazalo se tad da onaj mali prezreni i izbjegli narod iz kojeg su na Zapadu poniknuli teroristi nije više bio isti s hrvatskim narodom u Jugoslaviji. O Muslimanima da se i ne govori.Mjesec dana trajao je lov na te ljude. U lovu je najprije sudjelovala milicija, da bi zatim cijelu stvar preuzela vojska, a s vojskom neposredno mobilizirane snage Teritorijalne obrane, rezervisti iščupani iz svojih građanskih života, te poslani na ljude koji su se borili na život i smrt. Krvavo je i mračno bilo tog juna i jula, naročito u Bosni i Hercegovini. Nije se znalo što se događa, a znalo se da se nešto događa. Strah za socijalizma, ili strah pod komunističkom partijom, strašniji je bio od ovih današnjih strepnji i strahova, jer je bio sveobuhvatan i jer nijedan čovjek nije mogao biti sasvim siguran da i sam nije za nešto kriv. Osim toga, život pod komunističkom partijom je poput života u školi i obdaništu, uvijek se netko o tebi brine, i u takvom životu svaka izvanredna situacija djeluje silno uznemirujuće. Kao da si se najednom izgubio u stranome gradu, a tate i mame nigdje nema.Prije nego što će se teroristi okupiti na Raduši polagao sam, s navršenih šest godina, ispit za polazak u školu. Zasigurno najvažniji ispit u životu. Pitanja bila su jednostavna, testiranje se obavljalo u Gracu, premda ću u školu krenuti u Drveniku, u Donjoj vali. Nakon likvidacije “Bugojanske skupine”, kako je već tog ljeta u tisku imenovana, politički komentatori raspisali su se po svim novinama, i krenula je nova ofenziva protiv nacionalizma. Uglavnom hrvatskog nacionalizma. Mi smo ljeto provodili u Sarajevu, Nono je ponovo završio u bolnici, propisana mu je vrlo snažna terapija diureticima, njegovo srce, fatalno oštećeno španjolskom gripom, koju je fasovao u talijanskom zarobljeništvu 1918, sve slabije je tuklo. Pred polazak u školu prvi put ćemo iz Sarajeva putovati bez njega. On će ostati na oporavku u Domu invalida na Trebeviću. Malo svježeg planinskog zraka pred smrt. Nekoliko tjedana po mom polasku u školu, Nona će se hitno vraćati u Sarajevo, da Noneta ispraća s ovoga svijeta i iz svog života, a meni će iz Dubrovnika u Drvenik stići tetka Lola. Tako će biti dva-tri tjedna do Nonetovog kraja.On umire drugoga tjedna listopada, kada su magla i smog već pritisnuli sarajevsku kotlinu. Iz Doma invalida na Trebeviću bio je prebačen na Koševo, na Prvu internu, a s Prve interne dovezen je na Sepetarevac, na umiranje. Tako je zatražio i želja mu je ispunjena. Soba koja će jednom biti moja, s pogledom na veći dio grada i na okolne planine, grijana s peći na ugljen, ambijent je značajnog dijela moje proze. Mnogo sam o toj sobi, ili s mišlju o njoj, pisao. Tu će četrdeset godina kasnije, samo na drugoj i drukčije postavljenoj postelji, umirati i moja majka, ona koja je Noneta jedne noći, pred jutro, ispratila sa svijeta.

Nekoliko dana nakon njegove smrti u Beograd stižu kraljica Elizabeta, muž joj Filip i kći Ana, mlađe njihovo dijete. Za Jugoslaviju važan je to događaj. Na vanjskopolitičkom planu: prva je to komunistička zemlja u koju stiže engleska kraljica, i svojevrsno mirenje dva suprotstavljena pogleda na svijet, život i čovjeka. Revolucija se dizala zato da ne bude kraljeva i da ne bude onih koji bi svojim rođenjem bili veći i važniji od drugih ljudi. Komunisti su ubijali careve, kraljeve i njihovu djecu, zatirali su im sjeme u ime boljeg sutra. Kraljevi su se, bit će, komunista plašili, onako kako bi ih bio strah divljih životinja. Ali nisu razmišljali o njihovome pogledu na svijet. Općenito, kraljevi i princeze, kao ni rimski pape i patrijarsi, nisu razbijali glavu s drukčijim pogledima na svijet. Dolazak malene kraljevske obitelji u Beograd 1972, krajem onoga tjedna u kojem je umro Nono, predstavljao je usklađivanje dvaju svjetonazora i doživljaja čovjeka i čovječanstva, za koje se tada pretpostavljalo da će stotinama budućih godina međusobno koegzistirati. To je vrijeme kada se katolički biskupi, pa i sam Papa, bave dijalogom s komunistima, te se najbolje marksističke biblioteke nalaze po samostanima i bogoslovijama, a nije malo ni crkvenih učenjaka koji će na svjetovnim učilištima doktorirati na marksističkim temama, tako da posjeta malene kraljevske obitelji Jugoslaviji nije bila preveliko čudo, ali jest bila jedna od Titovih velikih pobjeda. Možda političkih, a možda i osobnih.Fotografije s dočeka u Beogradu, one najbliže i najefektnije, načinio je Stevan Kragujević, čuveni jugoslavenski protokolarni, novinski i umjetnički fotograf, jedan od najvažnijih portretista epohe, i prvi Titov mirnodopski službeni fotograf, čija će kasnija karijera biti vezana za Tanjug i Politiku. Kragujevićeva autorska arhiva, naravno ako sačuvana postoji, jedno je od još uvijek neotkrivenih ili neistraženih čuda. Dvije je važne i vrlo viđene slike on tada načinio na aerodromu. Na prvoj, snimljenoj iz vrlo intimne perspektive, vidimo Elizabetu pogleda spuštenog na ruže, na buket što koji je upravo prihvatila u ruke. Sitne, vrlo brojne ruže, u nekom krajnje jednostavnom aranžmanu, predao joj je par pionira. Njihove glave, kape i marame, vidimo s desne strane slike. Kraljicu gledamo u profilu, sa šeširićem i u nekoj cvjetastoj opravi, sasvim u duhu epohe. U anfasu, skoro nadneseni nad prizor, stoje Jovanka i Tito. Ona s cvijetom u zapučku nekakvoga zimskog kostima – hladan je bio taj listopad i u Beogradu – a on u maršalskoj uniformi. Oboje otvorenih lica, nasmijani, kao da im je došao netko poznat. Iza njih stoji, vazda diskretan, Veljko Velašević, Crnogorac, dugogodišnji šef državnog protokola. Gleda negdje sa strane, ne miješa se u tuđe poslove.Na ovoj slici kraljica Elizabeta djeluje zatečeno. Možda je to do fotografa. Ustvari, slika je uvijek do fotografa. On će, ponekad uspješnije i od pisca, uobličiti raspoloženje lica na svojim slikama, njihove odnose i komunikaciju, stvarajući tako pripovijest neke epohe, koja ne mora imati veze s onim što se zbilja dogodilo. Pripovijest u pravilu nema veze sa zbivanjima u stvarnosti. Pripovijeda se da bi se ponešto mimo stvarnosti reklo, a ne da bi se prepričalo ono što se dogodilo.Na drugoj slici, također snimljenoj na aerodromu, ali ne istoga dana, Tito i kraljica kroče niz crveni tepih, a negdje se u daljini vidi postrojen svečani gardijski odred. Za Tita, malo sa strane, neki je general, iza čijih leđa opet vidimo Velaševića. Tu je i nevidljivi civil, odjeven baš kao da ga nema, i prisutan je samo da obavi neku nema nepoznatu funkciju.Na obje slike sve izgleda vrlo prirodno, ne primjećuju se hijerarhijske razlike između gošće i njezinog domaćina. To će, naravno mnogo kasnije, biti pripisano Titovoj imperatorskoj naravi, kao i dekoru njegove vladavine. No, slike pokazuju nešto drugo. Pokazuju to da se svijet u kojem se Elizabeta našla, i u kojem će se sljedećih dana pojavljivati putujući u Đakovo, Podgoricu, Dubrovnik i Zagreb, te u Pulu i na Brijune, ambijentom značajno ne razlikuje od svijeta iz kojeg je ona došla. Na neki neobičan način, niti su ovo komunisti kakve je ona očekivala, niti je ona kraljica iz njihove mašte. Općenito, tih godina Elizabeta nije kraljica kakvom su bili kraljevi i kraljice prije nje, nego se pokušava prilagoditi nekom novom, drukčijem svijetu, da bi u njemu sačuvala Krunu. Tek kasnije, s padom komunizma i potpunom dekadencijom kapitalističkog društva, u vrijeme kad najčuvenija njezina premijerka izgovori strašnu svoju rečenicu: “Postoji pojedinac, postoji porodica, društvo ne postoji!”, ona će i sama postati dekoracija u pastelnim bojama, i vječni matrijarh jedne nesretne i u suštini vrlo nesretne obitelji.Jedna lijepa fotografija s tog putovanja – nije Kragujevićeva, a ne znam ni čija je – snimljena je u Đakovu, pri ergeli. Vidimo kraljicu i princa Filipa kako se voze u četveropregu koji vuku četiri predivna konja bijelca. Inače, u Đakovo se maksuz išlo da bi se obišla ergela lipicanaca, tih čudesno lijepih slovenskih konja, kojima se tada ponosila Jugoslavija, a koji su ušli u najljepšu domoljubnu pjesmu južnoslavenskih književnosti, onu koju je napisao slovenski pjesnik Edvard Kocbek. I nije bila stvar u tome što je familija voljena konje, nego u tome što je princeza Ana, tad su joj bile tek dvadeset i dvije, bila prvakinja Europe i članica britanskog tima u preponskom jahanju, a četiri godine kasnije će, 1976. u Montrealu, nastupiti i na Olimpijskim igrama.Ne znam gdje je snimljena najraskošnija fotografija s putovanja, ona na kojoj je maršal Tito u uniformi zakićenoj svim svojim ordenima, od Ordena jugoslavenske velike zvijezde, do oba ordena Narodnog heroja (jer tad još nije dobio treći), i upravo nazdravlja, kuckaju se čašama za desertno vino (čini mi se), on i Elizabeta, i gledaju prodorno jedno drugo u oči. Ona je u večernjoj haljini, s tijarom na glavi, i baš izgleda kao kraljica. Tako prezakićen, Tito je doista, kao što to A. J. P. Taylor piše u zaključku knjige “Habsburška monarhija 1809- 1918”, posljednji Habsburg. Na toj slici sudbine to dvoje ljudi, maršala i kraljice, kao da se prestaju ticati naših sudbina. Ili, možda, bolje rečeno: njihovi životu na toj slici poteku mimo nas.Slijede najljepše fotografije iz Pule i s Brijuna. Neke je snimio opet Stevan Kragujević. Konačno tu bolje vidimo i princezu Anu i princa Filipa. Filip je, zapravo, najkarakterističnije dijete epohe. U osnovi prognanik, egzilant i osamljenik, ikonična figura zemlje s kojom nije dijelio gotovo ništa, osim vlastite žene. Posuđen iz nekoga drugog svijeta, tek da se geni barem malo izmiješaju, Filip je bio neki vrlo običan i poglup čovjek. Bilo je takvih još u Nonetovoj generaciji. Istina, nisu bili kraljevi ni prinčevi, ali veoma su Filipu nalikovali. Umro je u vrlo dubokoj starosti, skoro da je navršio stotu. U tom je trenutku kraljica Elizabeta ostala potpuno sama. S Filipom umro je već sav njezin svijet. Ostali su umirali davno, premda se ne čini ni da je kraljica majka baš tako davno umrla. Čak je i ona doživjela novo stoljeće, i umrla s navršenom sto i jednom. Samo mi je ona u cijeloj toj velikoj obitelji, uključujući i Elizabetu, bila simpatična. O ostalima, pa tako i o Elizabeti, u stanju sam govoriti samo kroz prizmu vlastite obitelji i vladara koji su njome ravnali, koji su joj trošili vrijeme i uništavali nas.Elizabeta, koliko se sjećam, a mislim da se dobro sjećam, jer su vrlo sumnjivi podaci koji se o tome mogu naći na internetu, nije stigla na Titovu sahranu. Ali jest poslala princa Filipa, svoju premijerku, i još jednu antikomunističku zaljubljenicu u Tita, Margaret Thatcher, kao i njezina ministra vanjskih poslova, pticu zloslutnicu naše buduće ratne nesreće, lorda Carringtona. Važno mjesto na sprovodu imali su i dvojica još uvijek živih Titovih engleskih ratnih saveznika, Fitzroy Maclean i William Deakin. Oko Macleana pleo se iritantan mit da je poslužio kao predložak za Jamesa Bonda…

Pedeset godina nakon što nam je bila tako blizu da su se njezini datumi prepleli s nekim datumima iz naših života, polako se s ovoga svijeta odjavljuje kraljica Elizabeta, vjerojatno posljednje markantno lice dvadesetog stoljeća. One godine kada je postala kraljica, živ je još bio Josif Visarjonovič Staljin, i umro je prije nego što će biti okrunjena. Winston Churchill bio je njezin premijer, general De Gaulle ju je gotovo otvoreno prezirao. Tek je nailazilo vrijeme televizijske slike, nisu se još raspala tijela mrtvih u masovnim grobnicama Drugoga svjetskog rata. Ono čime se Elizabeta bavila, nije bila politika. Nije to bila ni kraljevska vladavina. Bavila se očuvanjem položaja svoje porodice, a zatim i upravljanjem vlastitim brandom. Bila je velika i sjajna zvijezda dvadesetog stoljeća, i sjajno je umjela sakriti sve svoje privatne osobine. Umjela je sakriti i vlastitu glupost, kao i sve svoje predrasude. Postigla je to da su je na kraju zavoljeli i oni koji su pjevali protiv nje i “njezinog fašističkog režima”. Doživjela je ne samo to da padne komunizam i da nestanu komunisti, nego i to da se stari punkeri pretvore u najgore malograđane. Uspjela je u nečemu što se 1953, kao i mnogih narednih godina i desetljeća, činilo nemogućim: da epoha počne nalikovati na nju, i da najkarakterističniji izdanci epohe počnu nalikovati na njezinu obitelj. Vrijedilo bi provesti anketu među posvudušama, selebritijima i utjecajnicima: jesu li obitelj Winsdor i obitelj Kardashian u kakvom rodu? Ako i nisu, pripovijesti o jednima i o drugima izlaze na istim novinskim stranicama, isti su autori koji pišu o njima knjige i snimaju filmove.Kada je tog već vrlo hladnog oktobra, dok se situacija u Jugoslaviji pomalo smirivala i dok je gvozdena pesnica komunizma stezala testise i grudi svakoga tko bi nešto krivo pomislio, kraljica Elizabeta dolazila u Beograd, godina joj je bilo četrdeset i šest. Godinu i pol bila je starija od Jovanke Broz, mnogo ljepše i stasitije žene, koja se, međutim, nije znala nositi. Vjerojatno je bila i pametnija od Elizabete, ali džaba ti pamet ako nisi svjestan svojih granica, i ako ne znaš da je vrlo krhko svako ljudsko tijelo, a sreća da je prevrtljiva. Filipu je već bila pedeset i jedna, dok je Tito, najstariji u društvu, bio osamdesetogodišnjak. Pet godina stariji od mog Noneta, koji je već ležao u sarajevskoj ilovači, i dok su se oni šetali po Brijunima nestajale su ispod spuštenih kapaka njegove tamnoplave oči. Koje su sve ovo vidjele i znale.Bonus video: Kraljica Elizabeta bila je gošća Beograda - kako BG to pamti?

video-cdn src="https://best-vod.umn.cdn.united.cloud/stream?asset=kraljicaelizabetabilajegoabeograda-novas-worldwide&stream=hp3500&t=0&player=m3u8v&sp=novas&u=novas&p=n0v43!23t001" video-id="4090466"]