Marko Tomaš: Odavno smo prošli predvorje diktature

Kad Marko Tomaš čita poeziju, prostori u kojima govori su puni. Kad završi, pred stolom za kojim potpisuje knjige su dugi redovi. Objavio je 19 zbirki, mahom poezije, ali su tu i eseji i publicistika, a prošle godine izašao mu je i prvi roman "Nemoj me buditi". Pesme su mu prevođene na italijanski, poljski, nemački, slovenački, engleski i albanski jezik, a biografija mu je lista toponima bivše Jugoslavije: rođen u Ljubljani, živeo je u Kljajićevu kod Sombora, Mostaru, Sarajevu, Splitu, Zagrebu, Beogradu... Neposredno pre pandemije i svega što uz nju ide, izgledalo je da je stalno na putu. Trenutno je u Zagrebu, sređuje poeziju i čita poeziju na Jutjubu.Kada smo se prošli put čuli, rekli ste da ne pišete trenutno ništa jer nemate koncentracije. Čini se da vam izolacija prilično teško pada. Grešimo li? Kako sada provodite vreme?- Trebalo mi je neko vrijeme da steknem novu rutinu jer se u par tjedana situacija promjenila. Oslobođen socijalnih neuroza počeo sam raditi s istinskim zadovoljstvom. Pravim skice, nacrte za neke buduće projekte, pišem puno i puno čitam. Svo sam vrijeme posvetio tome. Izvan onog vremena koje otpada na druge svakodnevne obaveze kojih nema puno u ovom vremenu. I, naravno, izlaska vani jednom dnevno u vožnju biciklom ili šetnju. A nije mi sve ovo ni na početku padalo teško, samo mi je bilo potrebno vrijeme da se uskladim s novonastalim okolnostima.Pre pandemije bili ste na putu, makar po gradovima regiona, živeli nomadski. I vaš roman počinje odlaskom na put. Osim toga, i prostori u tim gradovima u kojima javno čitate uvek su puni. Nedostaje li ti sve to?- Kada ih nema, svakom čovjeku nedostaju stvari na koje je navikao. Ali moram priznati da sam baš u to vrijeme, prije početka ove čudne situacije, osjećao ozbiljan umor od svega toga, tjelesni i psihički. Ovaj mi je odmor dobro došao. Treba uvijek čovjek da odvoji vrijeme kako bi preispitao svoje odluke, presložio prioritete i pogledao svoj život i sebe samog u njemu sa strane. Kada lutaš, lako se izgubiti, a to nije cilj. Lutanje i izgubljenost nisu ista stvar.Gde se najviše osećate kao kod kuće?- Tamo gdje se u tom trenutku nalazim, ali kuća mi je u Mostaru, koliko god se odvojio od onoga što Mostar danas jeste. Ni ja nisam isti. Ali baza nekako ostane baza. Trenutačno sam kući u Zagrebu. I ne razmišljam o drugim kućama.Kažete negde da "nismo mi nenormalni, nego je nenormalna situacija u koju smo stavljeni". Kakva je ta situacije i šta vam tu posebno smeta?- A to je parafraza one stare kako "prigode beru jagode". Teško je analizirati haos u kojemu je jedina sustavna stvar proizvodnja haosa. Tako da se stvara privid kao da netko tamo kuži o čemu se radi. Većina stvari i postavki u današnjem svijetu su ispražnjene od suštine, hodamo svijetom puke forme, predstava o konkretnim stvarima i pojavama. Sve je kao, ništa nije ono za što se izdaje, jer se te forme uzimaju zdravo za gotovo.Ispalo je u poslednje vreme, izgleda, da su sa merama borbe protiv pandemije napadnute i osnovne ljudske slobode. Neki čak kažu da je ona došla kao "kec na 10" za jačanje autoritarnih režima i da smo u predvorju diktatura. Kako vama to sve izgleda?- Problem je što je malo tko htio vidjeti da su ti režimi i njima skloni ljudi postojali i prije, ili ih se uzimalo olako. A oni su samo čekali svoju šansu da ispolje svoju političku patologiju i pokažu svoje pravo lice. Srećom, uvjeti su takvi da još postoji šansa da to ne ostanu dugoročna rješenja. Ali oni se neće lako odreći mehanizama koje su uzeli u ruke kako bi vanrednim stanjima kontrolirali epidemiju. Neće baš lako vratiti u uporabu ni demokratske mehanizme koje su ukinuli, a koji su nas ipak kako tako štitili od mogućnosti uvođenja realne diktature. Mene što se tiče nisam bio pretjerano sretan ni diktaturom demokracije koja je, kao i sve, ispražnjena od suštine i njezini su mehanizmi ostali tu samo kao privid njezinog postojanja. Zato je u posljednje vrijeme i bilo moguće jačanje toliko autoritarnih političkih figura. Jer ti demokratski mehanizmi, budući ispražnjeni od suštine, nisu imali ni volje ni snage da zaštite sustav od tih pojava. Dapače, te su čovjekolike pojave iskoristile te mehanizme u svoju korist da se lažno društveno legitimiraju kao demokrate. Odavno smo prošli predvorje. To što nam nešto nije bilo pred nosom ne znači da nije već uspostavljeno. Samo što smo sad došli u situaciju da progledamo i vidimo u kakvom stvarno društvu živimo, koliko su ta društva i njihova infrastruktura razoreni i koje je pravo lice lažnih demokrata.

"Balkan je zatrovan nacionalizmom i planiram da odem", rekli ste pre dve godine u jednom intervjuu. Ipak ste ostali?- Dogodi se to čovjeku, pa mu u planiranju katkad prođe cijeli život. Okolnosti se nisu puno promjenile, a ja sam se malo, sasvim malo, pomaknuo s mjesta na kojemu sam bio.Otvorili ste nedavno i svoj kanal na Jutjubu i tamo čitate poeziju. Može li nas lepa reč spasiti?- Može nas utješiti. Nije ni to mala stvar. Taj kanal sam otvorio jer sam shvatio da sam u mjesec dana ove krize po naruždbi snimio nekoliko video klipova na kojima čitam pjesme. I, kao, čistim desktop i gledam gdje ću s tim i padne mi napamet otvoriti jutjub kanal, pa sam to i učinio.Poznajete li svoje čitaoce i čitateljke? Kako sebi predstavljate idealne čitaoce za ono što pišete?- Neke poznajem, većinu ne poznajem. A ti ljudi koji čitaju knjige takvi kakvi jesu su već idealni čitatelji.Vi, Senka Marić, Mehmed Begić... upisali ste Mostar na savremenu regionalnu pesničku scenu. Reklo bi se i da je pesnička scena u regionu prilično živa. Čije pesme čitate i koga biste nam preporučili?- Nisam ja nigdje ništa upisivao. Mostar je na te mape odavno upisan. Neki značajniji ljudi su to davno uradili, ali ni oni to nisu uradili s tim ciljem, već su se samo bavili svojim zanatom. A, da, puno se toga događa, ljudima koji to prate čini se da se nikad nije događalo toliko stvari vezanih uz poeziju. Ljudi su, naprosto, povezaniji, više su u kontaktu, lakše je putovati, otuda takav dojam. Evo, jučer sam uzeo pjesme Jože Severa i čitao ih nakon dugo vremena. Neki dan su mi poslali izabrane pjesme Damira Šodana koje je Zvonko Karanović objavio u svojoj kući koja se zove "Enklava". Rana Šodanova poezija mi je bila jako važna, puno je utjecala na mene u formativnom razdoblju, pa sam se s radošću sjetio tih pjesama. Boris Pavelić me zamolio da napišem nešto vezano uz Antuna Branka Šimića, pa sam njegovoj poeziji posvetio neko vrijeme kako bih mogao uraditi taj tekst. Iz nekog nepoznatog razloga jedno sam jutro sjeo i odlučio pokušati prevesti jednu kultnu pjesmu Lenarda Koena koju je posvetio legendarnom škotskom piscu Aleksu Trokiju. A čitao sam poeziju koju sam htio predstaviti na svom jutjub kanalu. Lijeno mi sad nabrajati, pa neka ljudi pogledaju. A tu vrstu preporuka ću nastaviti emitirati i dalje.Uz pesme, objavili ste i biografiju Ivice Osima, knjigu eseja “Pisma s juga”, a potom i roman. Znači li to da stihovi nisu dovoljni da se sve kaže?- Otkad sam objavio roman stekao sam dojam da ljudi prave vrlo radikalnu podjelu između poezije, proze i napose publicistike. U biti, tek sam postao svjestan koliko je to izraženo. Dosta ih na poeziju gleda kao na nekakvu dječju igru. A prozu smatraju ipak nekakvim dokazom zrelosti i ozbiljnosti. To je takva budalaština da nije vrijedna posebne analize. Sramotno je što su tome skloni ljudi koji se, kao, bave proučavanjem književnosti ili je i sami stvaraju. No, štetočine posvuda nameću svoje nakaradne stavove. Proces stvaranja je isti, u mom slučaju barem. A jednostavno smatram da je neke stvari bolje izraziti u formi eseja, neke u prozi, a neke kroz poeziju.Koliko ste zadovoljni recepcijom romana?- S obzirom na to da sam dosta riskirao načinom na koji sam postavio priču i više sam nego zadovoljan. Neki ljudi kuže, neki ljudi ne kuže. Raduje me da su većinom ti dojmovi takvi da im je roman super ili ga, s druge strane, uopće ne mogu čitati. To potpuno razumijem. Nije to svačija šalica čaja. Ali još je to friško. Vidjet ćemo. Nemam što biti posebno zadovoljan ili nezadovoljan. Bit će kako bude.Znate li kakva će vam biti sledeća knjiga?- Iskreno, pojma nemam. U Sloveniji treba izaći prošireno zidanje "Pisama s juga". To znam. Imam zbirku pjesama koja će najranije izaći na proljeće naredne godine, a skiciram i nešto što će postati roman. Ali najvjerojatnije je da će ta zbirka pjesama biti moja nova knjiga. Zvat će se "Skratimo priču za glavu"