Oglas

Marine Atlan ©Marine Atlan copy.jpg
Foto: Marine Atlan

Marin Atlan: Ružnoća i lepota potiču iz istog izvora, a Napulj to savršeno otelotvoruje

autor:
20. nov. 2026. 15:53

Grupa francuskih srednjoškolaca odlazi na ekskurziju u Napulj kako bi obišla ruševine Pompeje.

Oglas

Piše: Ekipa Festivala autorskog filma

I na tom putovanju energija mladosti susreće sa svetom zamrznutim u vremenu, sa ruševinama i telima sačuvanim nakon erupcije Vezuva. Želje tinejdžera počinju da izbijaju na površinu neočekivanom snagom, vodeći ih ka nepovratnom slomu.

Ovo je zaplet francusko-italijanskog ostvarenja „Gradiva” koji će 21. novembra u Mts dvorani moći da se vidi u okviru takmičarskog programa 32. Festivala autorskog filma koji se otvara večeras. Ostvarenje, ovenčano nagradom za najbolji film u okviru selekcije Nedelja kritike Kanskog festivala, rediteljski je debi Marin Atlan, nagrađivane francuske direktorke fotografije.

5_GRADIVA_STILL_TONY-JAMES (c) Films du poisson, Bibi Film TV, Arte France Cinema copy 2.jpg
Foto: Films du poisson, Bibi Film TV, Arte France Cinema

I pred srpsku premijeru na FAF-u rediteljka i scenaristkinja „Gradive“ Marin Atlan objašnjava da naslov filma potiče iz kratke priče Vilhelma Jensena, koja govori o opsesiji jednog arheologa reljefom na kojem je prikazana žena u hodu, odnosno Gradiva na latinskom.

- Zamišlja je kao ženu iz Pompeje i prati tu fantaziju sve do ruševina zatrpanih erupcijom Vezuva. Za priču sam saznala čitajući Frojda, koji ju je proučavao dok se bavio tumačenjem snova. Za njega je Pompeja bila pogodan prostor za predstavljanje podsvesti. Ova mitološka figura tako je prizvala fantaziju i pokret, koji uvodi nešto nalik alegoriji sudbine. Dopala mi se ta tajanstvena latinska rezonanca, kao i činjenica da je u kontrapunktu sa realističkim registrom filma.

Otkud interesovanje za Pompeju?

- Pepeo Pompeje delovao je poput fotografije koja je zabeležila jedan trenutak. Reditelj Đanfranko Rosi, autor filma “Pompeja, ispod oblaka”, upoređuje Pompeju sa ogromnim prostorom izvan kadra. Ono što je fascinantno kod otisaka tela iz Pompeje jeste to što oni, kao i fotografija, predstavljaju ono što je Rolan Bart nazvao punctumom: detalj koji stvara nesklad i omogućava da istina izbije na površinu. Ljudi imaju potrebu da nadoknade ono što nedostaje fantazijama i pričama - i postoji nešto lepo u tom trenju između stvarnosti koja izmiče i ljudske potrebe da je nekako dohvate. Ova fascinacija fotografijama, arhivama i svim vrstama ostataka proističe i iz nečeg morbidnog i transgresivnog što nose - oni su trag poslednjih trenutaka tih ljudi. Postavljaju pitanja laži, istine i fantazije. Tu je i želja da vidimo ono što više ne postoji, što je skriveno. Imam ambivalentan odnos prema fotografiji: uverena sam da laže, a ipak verujem da uvek nešto otkriva, da se u njoj krije tajna. Bilo mi je važno da film počne mitom i da se postepeno, skrivena u fotografijama, otkriva mogućnost neke druge istine.

Pompeja je prostor koji odražava paradokse istorije koje želim da opišem. Nasilje sveta koji deci obećava jednakost, a samo je fatamorgana, i sposobnost otpora koju poseduje svako živo telo i slobodan um.

4_GRADIVA_STILL_TONY-BUS (c) Films du poisson, Bibi Film TV, Arte France Cinema copy.jpg
Foto: Films du poisson, Bibi Film TV, Arte France Cinema

Da li je film rezultat vašeg interesovanja za Pompeju i njenu istoriju ili želje da snimite grupu tinejdžera?

- I jedno i drugo! Zainteresovao me je sudar te kratke mladosti i večnosti ruševina. Naslućivala sam da u tome postoji snažan dramaturški i estetski potencijal. Razmišljala sam o seriji televizije Arte “Tous les garçons et les filles de leur âge”, koja se snima brzo, sa grupom neprofesionalnih glumaca.

Izazov je bio da usmerim dvadeset mladih ljudi, devojaka i mladića, kako bismo što preciznije dočarali dinamiku grupe. Mnogo smo se pripremali, od pisanja scenarija i kastinga do proba. Morali smo da uzmemo u obzir različite predstave i perspektive unutar grupe kako bismo snimili film o adolescenciji. Često sam se vraćala osećanjima iz vremena kada sam prvi put pročitala Remboovu pesmu „Roman” i onaj čuveni stih: „Nisi ozbiljan kada imaš sedamnaest godina”. Ozbiljno shvatiti nešto što nije ozbiljno - šta je to tako prolazno, a ipak se ponavlja u svim mlađim generacijama od pamtiveka?

Više nisam istih godina kao likovi u filmu, pa sam morala da istražujem i razgovaram s mladima kako bih postigla autentičnost. Želela sam da film bude realističan. Nije dolazilo u obzir da u grupi imamo statiste. Svih dvadesetoro smatrali smo punopravnim glumcima, što nam je omogućilo da stvorimo pravu sinergiju.

A da li je snimanje na udaljenoj lokaciji s grupom amaterskih glumaca predstavljalo ograničenje i donelo izvestan strah?

- Ne, zaista sam krenula u to bez straha, ne dozvoljavajući da me potencijalne poteškoće zaustave - i srećom, tako je i bilo. Isto je učinila i Ines Daijen Dasi, producentkinja filma. Namerno sam sebe dovela u neprijatnu situaciju. Želela sam da razumem kako je to snimati film kao stranac. Kada sam otišla u Pompeju, osetila sam poetski uticaj tog prostora, koji ima opipljivu vezu sa smrću, a iz toga, paradoksalno, proizlazi snažna životnost. To nije samo Pompeja, već i jug Italije - kraj porodice i slavlja, sa svojim odnosom prema obredima i veri.

Napulj je grad koji je teško snimati jer je gust i složen. To je grad slojeva u kojem su vidljiva sva istorijska razdoblja. Osećala sam vrtoglavicu pri pomisli da treba da ga sagledam i razumem. Kada sam shvatila razmere tih poteškoća, odlučila sam se za dokumentaristički pristup koji je u skladu sa pričom o Toniju, glavnom junaku: posmatrati i pokušati da razumemo šta izgnanstvo čini sa nama i šta nam oduzima. U tom smislu, moj pogled stranca direktno se povezivao sa pričom. I sama potičem iz tuniške jevrejske porodice, ali od Tunisa imam samo nekoliko priča i skrivene tragove svakodnevnog života: hranu, stare fotografije… Tišina i tabui postaju ispunjeni idealizacijom. To je sve što je ostalo deci koja potiču iz zemlje čije su obrise mogla samo da zamišljaju. Toni tokom filma iz vedrine i srećne mašte stupa u nasilnu stvarnost i oseća da je ona u njemu od rođenja, a ne razume zbog čega.

3_GRADIVA_STILLS_SUZANNE (c) Films du poisson, Bibi Film TV, Arte France Cinema copy.jpg
Foto: Films du poisson, Bibi Film TV, Arte France Cinema

Koliko je teško bilo u scenariju što vernije dočarati živote tinejdžera?

- Za početak smo otišli u moju nekadašnju srednju školu i upoznali jedan razred. Obavili smo dvadesetak intervjua od po sat vremena o veoma različitim temama - željama, srednjoj školi, nadama za budućnost, mentalnom zdravlju… To je poslužilo kao inspiracija za prvu verziju scenarija, a dijaloge smo kasnije prilagođavali. Zatim sam sa koscenaristkinjom An Broije otputovala u Italiju i dorađivale smo scenario. Potom smo, u saradnji s jednom pariskom srednjom školom, organizovale pravu školsku ekskurziju, prateći istu rutu kao u filmu. An i ja smo išle sa učenicima i upravo smo tamo upoznale Kolasa, koji tumači Tonija, iako to nije bio cilj putovanja. Želele smo da budemo deo njihovog okruženja. Stalno smo provodile vreme sa mladima i ponovo se setile onog snažnog osećaja koji ima tinejdžer. Tih pet dana delovalo je kao da su trajali mesecima. Bilo je drama, suza i svađa. Videli smo nastavnike iscrpljene od logističkih problema, kao i koliko je energije potrebno da bi se izašlo na kraj s tolikim brojem učenika. Bavile smo se jezikom, odnosom prema alkoholu i drogama. To nas je oslobodilo i nekih predrasuda.

Igraju, uglavnom, naturščici. Koliko je bilo izazovno raditi s njima?

- Mnogo smo radili unapred. Probe sa glavnim glumcima trajale su četiri- pet meseci, a zatim smo još dve nedelje radili sa celim razredom. Na neki način smo izmislili sopstveni metod. Klovn ih je vodio kroz vežbe kako bi naučili da stvari izražavaju na preuveličan način i shvate da se i u nečemu lažnom može pronaći istina. Istovremeno, igranjem smo se štitili od snažnih emocija, bez potrebe da prizivamo bolna iskustva.

Mnogo smo razgovarali o pitanju intimnosti. Scena sa freskom iz Pompeje snimana je u dugim kadrovima. Mladi glumci znali su strukturu scene i svoje replike, ali i da mogu da preteruju u izrazu. To im je omogućilo slobodan odnos prema tekstu, iako su mi neke reči bile posebno važne. U drugom delu filma radili smo na jasnoći glasa. Zahvaljujući tim probama, u Italiju sam stigla sa grupom koja je već funkcionisala kao celina, a snimanje je samo produbilo tu bliskost.

Pitanje lepote ima centralno mesto u filmu. To je neka vrsta Stendalovog sindroma. Zanimala me je ta biološka nepravda - uz svest da je ona delimično i društveno konstruisana - kao i način na koji se lica menjaju u zavisnosti od toga kako ih posmatramo. Ružnoća i lepota na kraju potiču iz istog izvora.

Napulj to savršeno otelotvoruje. Maradona je tamo svetac, najpopularnija figura uzdignuta do božanstva. To je grad apsolutnih kontrasta: nereda i baroknih ukrasa, sunca i tame, ružnoće i lepote, koji postoje jedni pored drugih.

Mnogo smo razgovarali o realističkom baroku. Bilo je dovoljno da postavimo kameru i barokni elementi bi se sami pojavili. Adolescencija ima nešto slično: tela još nisu sasvim formirana, lica se i dalje menjaju. U kadriranju je bilo važno pažljivo pristupati fotografiji, ali nikada ne biti previše opčinjen njome. Želela sam da stvari budu lepe gotovo same po sebi, bez nametanja lepote. Kada se uzvišeno previše nagomila, na kraju počinje da izaziva mučninu. Upravo me je to preplavljivanje zanimalo.

2_STILL_GROUPE-WITH-PROF (c) Films du poisson, Bibi Film TV, Arte France Cinema copy.jpg
Foto: Films du poisson, Bibi Film TV, Arte France Cinema

Kako usklađujete stvaranje svojih filmova s radom direktorke fotografije na ostvarenjima drugih reditelja?

- Rad kao direktorke fotografije donosi mi mnogo. To je praksa, poput sviranja muzičkih lestvica, ali i drugačiji odnos prema vremenu i način da razumem kako film funkcioniše iznutra, kroz susrete s različitim načinima produkcije. Režija donosi ogromnu radost, ali i mnogo sumnje i patnje. U radu direktora fotografije ima više lakoće i razigranosti, što mi omogućava da razmišljam o tome kako se vizija izražava slikom i zvukom. Veliko mi je zadovoljstvo da se uživim u priče drugih ljudi i ne želim da odustanem od toga. To mi pomaže i da razgradim ideju genija.

Virdžinija Vulf je rekla da žena počinje da piše zato što je neka druga žena pisala pre nje, da svaki tekst u sebi sadrži celokupnu istoriju onih koji su pisali pre njega, te da genije zapravo ne postoji. Duboko verujem da je umetničko delo po svojoj prirodi uvek kolektivno. Volim što nemam uvek istu ulogu i što kao filmska autorka ne ostajem u zoni komfora.

Pratite nas na društvenim mrežama:

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare