Podeli:
Mira Furlan, Foto: Lična arhiva Mire Furlan/Mikel Healey Photography

Virus je, kao dodirom čarobnog štapića, otvorio utrobu američkog društva i pokazao sve što je unutra. Kako se moglo i pretpostaviti, obscena ekonomska nejednakost učinila je da su bolešću najviše pogođeni oni najsiromašniji. Ti najsiromašniji su uglavnom ne-bijeli građani (kao što sam naučila živeći u Americi, klasa je ovdje neodvojiva od rase, kao posljedica robovlasničkog sistema, ukinutog tek 1865).

Postojanje privatiziranog zdravstvenog sistema, u kojem je zdravstveno osiguranje vezano za posao, dovelo je do toga da je od pojave virusa osiguranje izgubilo dodatnih 20 milijuna ljudi koji su posao izgubili. Ali je virus također razotkrio jednu mnogo dublju posljedicu sistema baziranog na profitu iznad svega a to je potpuno odsustvo empatije.

Tako je nedavno Aleks Džouns, jedna od najpopularnijih figura desnice i vodeći teoretičar svih mogućih zavjera, na nacionalnoj televiziji izjavio da, u slučaju općeg civilizacijskog kolapsa, neće imati nikakav problem da ubije i POJEDE svoje (starije) susjede i njihovim tijelima nahrani svoju gladnu djecu.

I zato ne čudi da se sve više i više govori o tome kako bi se stari ljudi trebali žrtvovati za mlade i naprosto nestati sa lica zemlje. “Stari ljudi” su ne samo opterećenje za zdravstveni sistem, nego su sada, u ovoj novoj situaciji, i opasnost za društvo. Oni povećavaju brojke zaraženih a te brojke “make us look bad”, tj. čine da “izgledamo loše”, kako je nedavno izjavio Tramp, predlažući da se iz tog razloga naprosto obustavi testiranje. (Baš tako je predlozio i “eliminiranje” beskućničkih kampova po Los Anđelesu, zbog toga što “izgledaju ružno”. Kako ih eliminirati, to još nije izgovoreno. Ali idemo ka tome, velikom brzinom. Virus nam je dao ubrzanje.)

“Imam Medicare iskaznicu u svom novčaniku i metu na svojim leđima”, piše Stiv Lopez, moj omiljeni kolumnist u “El Ej Tajmsu”. (Medicare je besplatno zdravstveno osiguranje koje dobivaju građani stariji od 65.)
“Žrtvujmo starce, otvorimo zemlju”, pisalo je na jednom protestnom transparentu u Tenesiju.
“Stari, bolesni, nejaki i ranjivi trebaju biti ostavljeni da umru od Kovida”, rekao je neki dan jedan visoko pozicionirani vladin službenik u Entioku kraj San Franciska. “To je patriotska dužnost starih ljudi. Tako će smanjiti teret na društvo.”

Domovi za stare ljude su postali centri zaraze. Zašto? Zato što su sve te ustanove, baš kao i cijelo zdravstvo u Americi, privatna poduzeća koja operiraju na bazi profita. Pre neki dan je u Los Anđelesu umrla mlada medicinska sestra u jednom od takvih domova; zarazio ju je novopridošli klijent kojeg nisu ni testirali, iako je, navodno, stigao u dom sa svim simptomima Kovida. Testirali ga nisu zato jer su ga po svaku cijenu htjeli primiti: održavanje umirućih ljudi u životu košta oko 15.000-20.000 dolara mjesečno. Profit prije svega.

Dakle, ovo je poruka: starci su teret za društvo. U ovom novom diskursu “starci” su predstavljeni kao nemoćni, bolesni i bespomoćni. Oni su samo “teret”, oni nemaju što ponuditi društvu. Rastužilo me nedavno pismo jednog starijeg čitaoca “El Ej Tajmsa” koji je napisao: “Imam 72 godine i penzionirani sam profesor geologije. Stručnjak sam za potrese i cijeli sam radni vijek radio na programima za predskazivanje potresa. Još uvijek povremeno predajem na lokalnom komjuniti koledžu. Ovih dana sam marljivo učio Zoom ne bih li mogao nastaviti predavati. Mislim da moje znanje i moje iskustvo mogu dobro doći ovom društvu. Ne pristajem o sebi misliti samo kao o ‘teretu’”.

Ali, kad su znanje i iskustvo bili ikome važni? Ovo društvo je oduvijek bilo impresionirano mladošću. (Jedna mudra glumica mi je jednom prilikom rekla: “Da, znam da su pedesete nove tridesete. Osim za glumice u Holivudu, gdje su pedesete nove osamdesete”.) Kao što je virus produbio, zaoštrio, intenzivirao i ubrzao sve već postojeće trendove, tako je i sa mržnjom prema starima, mržnjom koja spada u istu kategoriju kao i rasizam. (Zar je uopće važno koji razlog za mržnju prema određenoj skupini ljudi biramo? Je li “opravdanije” mrziti nekoga zbog boje kože ili zbog akcenta? Zbog sijede kose ili zbog burke?)

Što je, dakle, činiti nama koji smo se zatekli “s one strane brda”, kao što kažu Amerikanci? Je li možda došao čas da i mi, protivno svojim antiratnim uvjerenjima, stanemo u red pred jedan od mnogih dućana koji prodaju oružje i da, iskoristivši svoje ustavno pravo, nabavimo sebi jedan zgodan mali pištolj, ne bismo li se obranili od naoružanih hordi ljutih mladića i djevojaka u opravdanoj borbi za goli opstanak?
Redovi za kupovinu pištolja su ovih dana predugi. Mislim da ću ipak sačekati. Pa što me snađe.

Komentari

Vaš komentar