Kad je javljeno da je umro moj drug iz studentskih dana, prijatelj, kolega, saborac i sapatnik Dragoljub Žarković (1951-2020) bio sam, baš kao i ovih dana, ovde u Melburnu. Zbog deset sati vremenske razlike u ovom periodu godine meni je već uveliko bio četvrtak 6. februar, pa sam možda i zbog toga sećanja na Žareta objavljivao sa danom zakašnjenja.
Pod tim datumom se u knjizi „Sa mnom više nema šale“, u kojoj su sabrani moji komentari u „Blicu“ od početka 2018. do prelaska na portal Nova.rs (4. maja 2020.), nalazi esej o našoj mladosti, porodičnim vezama i isprepletanim karijerama. Već samo ponovno čitanje međunaslova (Rođendan, Fudbal, „Partizan“, Spomenka, „Novosti“, „Ekspres“, „Borba“, Palmotićeva, „Vreme“, Segedin, Beč, Preferans, Hajat) dovoljno je za objašnjenje zašto svakog 6. februara, iz nekog svog ugla, želim da sve nas podsetim na čoveka koji je „svoj urednički podvig ostvario u zemlji koja je lutala između Vođe, Dange i Stradije, pa potom između Stradije, Vođe i Dange, dok je loša politika trošila sav vazduh”.
Tako je o Žaretu tih dana govorio i pisao kolega Milan Milošević, pa sam mislio da je citirana rečenica baš sada više nego aktuelna. Opet u napaćenoj Stradiji imamo zalutalog Vođu, ali se sve više pominje i nešto iz “Dange” (poput “jahanja moćnika”)…
* * *
A onda je stigla vest da je u Novom Sadu preminuo Teofil Pančić (1965-2025), po kome se, da mi ne zamere ostali autori, Žaretovo “Vreme” prepoznavalo i u godinama pre njegovog preranog odlaska a naročito posle toga.
“Njegove su kolumne uvek bile izmeštene iz glavnih tokova tumačenja, jer je video ono što mi nismo umeli da prepoznamo. Upravo zbog toga smo s toliko nestrpljenja čekali njegove kolumne i njegove književne kritike: koliko god bili iskusni, koliko god mu bili bliski, iz njegovih smo tekstova učili. I to uz sveprisutni humor koji se kretao od tanane ironije do sočnih rableovskih postignuća, od humora koji nam tek razvuče usne do grohotnog smeha, od nežnosti do samoironije, od toga da hulju tek okrzne ramenom u prolazu, do toga da je smesti tamo gde joj je mesto, a da nikada, apsolutno nikada, ne pređe civilizacijsku granicu koja umesno deli od neumesnog, ono dopušteno od nedopustivog.”
To je o Teofilu napisao kolega Ivan Milenković, koji ga je mnogo bolje poznavao od mene, bez obzira što je on za “Vreme” počeo da piše još davne 1993. godine, kad sam ja tamo bio direktor.
* * *
Da budem iskren, hteo sam da napišem kako ima neke veze među zvezdama i da nije slučajno što Žare i Teofil dele isti dan za sećanja, a onda su mi računicu opet pobrkali tih jebenih deset sati razlike, tek da utuvim u glavu da Teofilu pripada četvrti, a Žaretu peti februar.
Of course, kad imaš pola teksta ne odustaješ tek tako, jer je od puke igre datuma daleko važnije ono što zaista povezuje ovu dvojicu izuzetnih autora. A to je duh “Vremena”, od prve postave iz oktobra 1990. do današnjih dana, ukratko sažet u nekoliko premisa: uticaj daleko iznad tiraža, respekt na svim stranama političkog kaleidoskopa, stalno podsećanje da svako danas ima svoje juče, pouzdan oslonac i za sutra…
Tako se i juče dogodilo, dok je Srbija gledala i slušala da je predsednik svega i svačega imao “srdačan razgovor sa jednim od najbližih prijatelja i saradnika predsednika SAD” (kako je tu vest naslovio pokojni B92), malo ko mogao da pročita da je isti taj Rod Blagojević, nekadašnji guverner Ilinoisa, kad je smenjen, uhapšen i osuđen za korupciju zato što je pokušao da proda senatorsko mesto koje je upražnjeno pobedom Baraka Obame na predsedničkim izborima. I to onome ko najviše ponudi (po rečima tužioca), posle čega mu je zabranjeno da u Ilinoisu bude javni funkcioner – ikada više (Senat Ilinoisa glasao sa 59:0).
Svojevremeno je upao u Trampov rijaliti, ali ga je ovaj otpustio posle četvrte sezone. Možda je za ono “najbliži saradnik i prijatelj” neko uporište činjenica da je Tramp 2020. pomilovao Blagojevića, ali pošto je ovaj već odležao osam od dvanaest godina robije.
To me podsetilo na sjajan tekst moje prijateljice Duške Anastasijević iz 2008. godine o istom tom Blagojeviću, pod naslovom “Neuspela prodaja”. Of course, u “Vremenu”, u kome je Žare bio glavni urednik, a Teofil jedan od najcenjenijih komentatora:
“Ima ironije u tome da je Blagojević došao na mesto guvernera obećavajući da će iskoreniti korupciju, nakon što je njegov prethodnik, republikanac Džordž Rajan, optužen za iznudu i proneveru i osuđen na preko šest godina zatvora. Još je veća ironija da je Den Voker, koji je bio guverner Ilinoisa od 1973. do 1977. godine, a koji je zbog pronevere osuđen na sedam godina zatvora, nedavno u novinskom komentaru napisao da „niko još od Al Kaponea nije toliko osramotio državu Ilinois“ kao Blagojević.
Uprkos tome što je srpska zajednica u Americi najbrojnija u okolini Čikaga, Blagojević je oba svoja mandata osvojio pretežno zahvaljujući glasovima Amerikanaca afričkog a ne srpskog porekla, kojih je u Čikagu neuporedivo više. Kao što je njegovo poreklo bilo nevažno za Blagojevićeve političke uspehe, tako je nevažno i za ovaj sunovrat.”
Srbija do Čikaga, “Vreme” za sva vremena…