Ivan Mrđen Foto:Zoran Lončarević/Nova.rs

U utorak 11. septembra 2001. godine, dok su pristizale vesti o napadu na Svetski trgovinski centar, igrali smo preferans u redakciji “Vremena” u Mišarskoj. Pošto ni Dragoljub Žarković kao glavni ni Seška Stanojlović kao urednica spoljne rubrike nisu hteli da prekinu partiju, sa pravim razmerama i posledicama ovog datuma, kad je praktično kreirana istorija 21. veka, upoznavao sam se tokom narednih dana, meseci i godina…

U SAD su i juče minutom ćutanja i čitanjem imena više od tri hiljade žrtava obeležili 21. godišnjicu ovih terorističkih napada. Rođaci stradalih okupili su se na mestima na kojima su srušeni avioni koje su oteli teroristi – “kule bliznakinje” u Njujorku, Pentagon i polje u Pensilvaniji.

Ostali su, poštujući već odomaćenu izreku “I posle pola veka, svako od nas setiće se gde je bio kad je čuo”, prepričavali i delili po društvenim mrežama svoje doživljaje, strepnje i razmišljanja od tog 11. septembra…

Foto: Privatna arhiva

Kad smo već prešli na lični teren, morate mi verovati da i posle 48 godina moja Mira i ja tačno znamo gde smo bili i šta smo radili u četvrtak 12. septembra 1974. godine. Pošto su njeni roditelji bili protiv naše veze, ona je veče pre toga izbacila kroz prozor nešto svoje garderobe i ličnih stvari, da bi tog dana, onako u kućnom izdanju i papučama, odšetala u naš zajednički život.

Mirjana i Ivan Mrđen, septembar 1974. godine Foto: Privatna arhiva

Pamtimo i začuđen pogled poštarke kad je pročitala telegram (“Danas sam se udala, nemojte da me tražite”), pamtimo i Mirin dolazak u stari poštanski vagon na Banovom brdu, u kome sam ja tada živeo, kao i naš prvi zajednički kasni izlazak u bioskop (u “Jadranu” gledali “Poslednji tango u Parizu”), gde smo oboje prespavali veći deo filma…

Jedno ne znam da li smo tada sanjali baš ovako lepo životno putovanje, koje traje još malo pa pola veka!

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare