Foto: EPA/MAURIZIO GAMBARINI

Konstanta američke geopolitike jeste da spreči po svaku cenu da bilo koja snaga, a to posebno važi za Nemačku, da preuzme kontrolu nad Stari kontinentom, jer ko kontroliše Evropu, upravlja svetom. Zato ne iznenađuje činjenica što su američke obaveštajne službe špijunirale kancelarku Angelu Merkel, ali i zašto se tako snažno protive izgradnji Severnog toka 2 i zašto pokušavaju, preko odanih država u EU, da sruše ili redimenzioniraju tzv. Recovery plan EU koji je samo lepše ime za nemačku pomoć državama članicama Unije u teškoćama.

#related-news_0

U tom kontekstu sasvim je izvesno da će Vašington nastaviti da raspiruje antirusko raspoloženje u istočnoevropskim zemljama, mada im i sama Moskva svojim potezima zdušno pomaže u toj raboti. Na taj način jednim udarcem Amerikanci “obuzdavaju” oba rivala i osujećuju ozbiljniji savez Nemačke i Rusije. Odnosno, kada američka propaganda ukazuje na opasnost od Rusije ona na perfidni način plasira i antinemački narativ servirajući ideju da Berlin “šuruje” sa Moskvom. Na drugoj strani tranzicija Rusije od hibridne demokratije u autokratsko-diktatorsku državu sužava prostor za bilo kakvu dublju saradnju sa Saveznom Republikom.

Nemačka nema instrumente, potencijal, a ni ideju da preuzme planetarnu hegemonsku ulogu od SAD u slobodnom delu planete. Međutim, Berlin sa izuzetnom sposobnošću da privuče oko sebe svoje komšije i širi region, kao i da je više nego poželjan energetski partner Moskve i trgovinski Pekinga, predstavlja ozbiljnu potencijalnu pretnju Vašingtonu. SAD ne mogu da dozvole da zemlja koja je bila praktično njihov protektorat preraste u jakog partnera sa težnjom da se osamostali i deluje autonomno na globalnoj geopolitičkoj tabli.

Za razliku od Francuske, čijim predsednicima, od Šarla De Gola do Emenuela Makrona, je bilo dozvoljeno da pričaju o nezavisnoj EU, izlasku iz NATO, potrebi da EU deluje samostalno i da ima svoju vojsku, nemačkim kancelarima i kancelerki Merkel to je bilo bukvalno zabranjeno.

Kada bi Merkelova ili njena naslednica ili naslednik upotrebili treći deo vokabulara koji koristi Makron vezanim za EU i NATO, Nemačka bi se našla na udaru žestokih američkih sankcija. Jednostavno, u Vašingtonu Francuska nije viđena kao takmac, a Nemačka jeste i zato Merkelova ne može da priča vatreno o ujedinjenoj EU, Evropskim oružanim snagama i protiv NATO-a, kao njen kolega iz Jelisejske palate.

Međutim, sve to ne znači da bi Amerikancima odgovarala slaba ili Nemačka u rasulu. Naprotiv, američki cilj je da Nemačku drži zapetljanu u levijatanske pipke disfunkcionalne i benigne EU, što je moguće duže. Stvaranje tzv. Kernevrope i Evrospkih oružanih snaga bi za Vašington bile neka vrsta “objave neprijateljstva”.

Angela Merkel
Foto: EPA-EFE/FILIP SINGER

Razmimoilaženja ujedinjene Nemačke i SAD su bili sporadični i malobrojni sve do početka prethodne decenije: jedini vredni pažnje su bili odnos prema SFRJ 1991. godine i rat u Iraku 2003. godine. Od 2011. godine, i pored vrlo intimnog odnosa bivšeg predsednika Baraka Obame i kancelarke Merkel, gotovo svakog lete ispliva neki skandal ili frontalno sučeljavanje Vašingtona i Berlina. Pre deset godina Nemačka je stala u liniju sa Kinom i Rusijom oko pitanje Libije, zatim je eksplodirao skandal prisluškivanja mobilnog telefona kancelarke Merkel od strane američkih obaveštajnih službi.

Amerikanci su 2014. godini na vrlo podmukao način minirali napore aktuelnog predsednika Savezne Republike Valtera Štajnmajera (tada je bio šef diplomatije u Merkelovoj vladi) da smiri strasti u Ukrajini i stigne do kompromisnog rešenja između zavađenih strana i lansira političku karijeru bivšeg boksera Klička. Potom su došli i drugi niski udarci: američko ministarstvo trezora uvrstilo je Nemačku među zemlje pod sumnjom da manipulišu monetom a sa druge strane Atlantika su lansirane afere koje su direktno gađale simbole nemačkog kapitalizma: Folksvagen i Dojčbanku.

Savezna Republika Nemačka je stasala kao satelit i i deo američke imperije u Evropi. Svoju bezbednost i stabilnost, Nemačka je platila gubitkom suvereniteta koji je i danas, istina, u mnogo manjoj meri, ograničen. Džordž Buš stariji je, za razliku Fransoa Miterana i Margaret Tačer, bio vatreni zagovornik ujedinjenja Nemačke. Nije ga pokolebao ni italijanski premijer Đulio Andreoti opaskom da svi u Evropi toliko vole Nemačku da preferiraju da ih ima dve a ne jedna. U Beloj kući nisu postali geramanofili iznenada, samo su bili pragmatični: sa urušavanjem sovjetske imperije ništa nije moglo da spreči ujedinjenje Nemačke.

Angela Merkel Foto:EPA-EFE/CLEMENS BILAN

Procesu sazrevanja Nemačke u “normalnu silu” je blizu kraj, ali još uvek nije zaokružen jer nedostaje, uslovno rečeno, američki blagoslov. Vašington još uvek polaže prava i demonstrira svoju silu u odnosima sa Nemačkom kao da je i dalje, kako bi to rekao istoričar Hans Hajnrih Nolte, “jedna ne preterano suverena sila trećeg ranga”.

Predsednica Evropske komisije Ursula fon der Linden, dok je bila ministarka, odbrane je definisala politiku Nemačke kao “Leading from the centre”, koristeći engleski izraz kako bi izbegla zlonamerne asocijacije koje bi, svakako izazvala, nemačka verzija tog slogana:”Fuhrung aus der Mitte”. Nema nikakve sumnje da Nemačka ima nameru da “vodi iz centra” politiku EU budući da je njen centralni i najvitalniji deo. Baš kao što su i brojni nemački nacionalni interesi odeveni, a neki bi rekli sakriveni, u evropske.

Ironijom sudbine, uvođenje evra je trebalo da posluži kao instrument za obuzdavanje hegemonističkih težnji Berlina a zajednička moneta se pretvorila u idealan alat za nemačku ekonomsku i trgovinsku ekspanziju. Takođe, dok američki predsednici, bilo da se radi o Obami, Trampu ili Bajdenu, insistiraju na obavezom trošenja 2 odsto BDP-a na vojsku u NATO članicama, u Pentagonu strahuju da bi Nemci sa dupliranjem potrošnje za naoružanje u sledećem periodu mogli da postanu treća vojna sila na planeti.

Foto: EPA-EFE/MICHAEL REYNOLDS

Američkim stratezima za evroazijski kontinent nije promakla ni činjenica da je u poslednje dve decenije Savezna Republika pustila pipke u brojnim srednjoevropskim i skandinavskim državama. Slučajno ili ne, reč je o dobrom delu zemalja, sa izuzetkom onih iz Višegradske grupe, koje bi Merkelova i Šojble rado videli u Kernevropi: Austrija, Belgija, Holandija, Luksemburg, Slovenija, Danska, plus Italija i Francuska.

Nemačka je postala prvi trgovinski partner svim komšijama i u zoni svojih interesa. Sa druge strane Atlantika se ta dugogodišnja ekonomska ofanziva interpretira kao želja Nemačke da izađe iz “američkog zagrljaja” na elegentan način, bez velikih reči.

Zato neće biti iznenađenje ako u sledećem periodu vidimo niske udarce i potpaljlivanje konflikata u jugoistočnoj i isočnoj Evropi, gde i Amerikanci i Rusi, imaju dovoljno lokalnih “korisnih budala” da unesreće svoje i druge narode kako bi pomogli Vašingtonu i Moskvi da naudi Berlinu.

***

Pratite nas i na društvenim mrežama:

Facebook

Twitter

Instagram

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Ostavi prvi komentar