0
Tokom izbornog dana se vidjelo da hobotnici loše ide. A i da se koljenica ne osjeća najbolje. Naime, izvještaji CDT-a i CEMI-ja su govorili o velikom pritisku na glasače telefonskim putem - što je bio jasan signal da Jelićev model jedno radno mjesto četiri glasa više ne funkcioniše kao nekad. I da je sloboda osvojena 30. avgusta 2020. zaista osvježila. Tako da nema povratka na staro. Kod decenijskih podanika i glasačkih mašina DPS-a, dijelom i DF-a, sve više su počeli da se javljaju simptomi građanskog duha i slobodnog izbora. Pa su čuvene infrastrukture i logistike, DPS-a i DF-a, odnosno SNS-a, ostale nemoćne. Uz to, neki od DF glasača imali su malo vremena da prihvate i svare novi mirotvorni i proevropski imidž svog lidera pa je dio njih ostao kući, a teren nije za par sedmica mogao da prepozna nove simpatizera DF-a. Kažem, to se naziralo i tokom dana, veče je samo sve potvrdilo.
Srećom po crnogorsko društvo, ispalo je iznad svih očekivanja. Đukanović je uzeo manji procenat nego Vuković na nedavnim podgoričkim izborima, iako je kandidovan kao navodno najjači adut posrnulog i nereformisanog DPS-a. Već sam pisao da je Milo u drugom krugu najgori kandidat tzv. antifašista sa Belvedera. Zato jer je njegov potencijal da prikupi glasače drugih kandidata simboličan. Ali on i oni ništa ne slušaju, piše Željko Ivanović u kolumni za Vijesti.
Na drugom, anti DPS polu, glavna dilema, Jakov ili Andrija, razriješena je ubjedljivije nego što su mnogi vjerovali. Ja posebno. Mislio sam da infrastruktura i usluge bratskog SNS-a kao i očigledni veliki napor DPS-a i SDP-a da Mandića proguraju u drugi krug – teško mogu biti pobijeđeni od strane, praktično, jednog čovjeka. Milatovića. Jer sve ono što se dešavalo prethodnih sedmica, pa i ovih dana, pokazalo je da PES ima skromne kapacitete i kadrove. Ali je program Evropa sad, za neke dobra fora, a za druge ozbiljna ekonomska reforma, doveo do njihovog uzleta pošto je velikoj većini poniženih i osiromašenih građana Crne Gore vratio dostojanstvo. Đukanović je i to kasno shvatio pa je djelovao tragikomično kada je i on u kampanji počeo da zasipa birače obećanjima od hiljadu i po eura plate.
Demokrate se su bojale da Aleksa može da pogine u makazama između Milatovića i Mandića. Tim prije što je većini birača bilo jasno da Jakov ima najveće šanse da u drugom krugu isprati Mila u političku penziju. S druge strane, sanjali su da Bečić sa podrškom Abazovića može do 15 odsto – na kraju, ipak se dvocifren rezultat u postojećim okolnostima može smatrati uspjehom. Tih 11 odsto, sa kalkulacijom da kada ne bude dileme Jakov ili Milo, moglo bi da poraste do značajno većeg procenta. Posebno ako Demokrate naprave savez sa Urom. To bi bilo dobro i za društvo – kontrateg u političkom centru kako bi PES ostao prizemljen. I kako ne bismo ovdje dobili neku političku nakazu poput SNS-a. Ili Spajkijevih prijatelja Malog i Vesića.
Ako Andrija Mandić misli da nastavi priču iz predizborne kampanje o pomirenju i evropskoj budućnosti Crne Gore, onda ne treba da se povlači. I snosi posljedice poraza. Ali ako je sve u kampanji bilo pozorište ili ako ostvareni rezultat dovede lidera DF-a do zaključka kako njegovim biračima trebaju vrijednosti Vladimira Putina i Joanikija Mićovića – onda ništa. U tom slučaju, i za Novu i za DF bilo pametnije da ne srljaju u propast kao Đukanović i DPS – već da se istinski reformišu i dovedu nove snage na čelo stranke i pokreta.
Jedino veliki strateg i vizionar Milo nije znao da će rezultat predsjedničkih izbora umnogome opredjeljivati ishod parlamentarnih. Zato je potrčao da ih zakaže. Misleći da će preko Andrije lako uzeti još jedan mandat a onda posle parlamentarnih spojiti u novoj Vladi DPS i DF. I od sijača mržnje po malenom Montenegru postati naš Mahatma Gandi. Jer, ako niste čuli – DF je u finalu kampanje postao prihvatljiv partner za DPS. Šta god o tome mislili Lajčak, Bilčik i Eskobar. A tek Picula. Dok se ne oglase svašta mi pada na pamet da će reći Milu zbog pomenute jeretičke zamisli. Makar pola od onoga što su na tu temu interno i javno pričali i poručivali Dritanu. Merda, rekli bi Talijani. Ili jebateled – Splićani.
PROČITAJTE JOŠ:
Baš zato što se iz rezultata prvog kruga može čitati ishod skorih parlamentarnih izbora, jasno je da SDP i ostatak takozvanih tradicionalnih partnera, to jest satelita, Đukanovića – više ne postoji. Slično je i sa Ujedinjenom i Pravom na drugoj strani. Tako da će se nova vlada tražiti, što bi Beograđani rekli – u krugu dvojke. A ne u Beogradu na vodi kako su Milo i AV bili zamislili. Dakle, politički centar, PES, Demokrate, Ura, partije manjina, bez Bošnjačke stranke koja se definitivno kompromitovala kao podupirač Đukanovića i staratelj partijskih uhljeba, a ne kao istinski zastupnik naših Bošnjaka.
Ako centar ne osvoji dovoljan broj glasova da sa manjinskim strankama napravi Vladu onda će moći da biraju DF ili neku od njegovih članica.
Ali prije parlamentarnih izbora i buduće Vlade slijedi mnogo važnija stvar – drugi krug. Iako je od Đukanovića iluzorno očekivati bilo kakav racionalan potez, evo predloga pa neka razmisli – predaj se, Milo. Zbog Crne Gore, a i zbog sebe. Ukoliko, što je za očekivati, Đukanović pokuša suprotno, da očigledan debakl pretvori u pobjedu – onda to može samo nasiljem. Zato je sad odgovornost Brisela i Vašingtona ogromna. Dosta su spavali kad je Crna Gora bila u pitanju i igrali na stabilokratu Mila. Sad, nakon što su građani u više izbornih ciklusa rekli – Milo, dosta je bilo – red je da tu činjenicu prihvate Evropska unija i Sjedinjene Države. I da u susret drugom krugu izbora pošalju neke važne poruke. Ako ništa drugo, da jasno upozore Đukanovića kako bi svaki pokušaj destabilizacije države, kroz krađu ili falsifikovanje izbora 2. aprila, ili njihovo onemogućavanje nekim novim državnim udarom na taj dan – bili neprihvatljivi i strogo sankcionisani.
Eto. Pravda je spora ali dostižna. Je li tako, Đukanoviću?!
BONUS VIDEO: Ekskluzivno: Zdravko Krivokapić o Jakovu Milatoviću i njegovom uspehu
