Vladimir Putin Foto:EPA-EFE/KONSTANTIN ZAVRAZHIN / SPUTNIK / KREMLIN, RUSSIAN DEFENCE MINISTRY PRESS S, SOPA Images / Sipa Press / Profimedia,EPA-EFE/OLEG PETRASYUK, Shutterstock

Skoro godinu dana kasnije, ruska invazija na Ukrajinu ne prestaje da šokira. Prošlog vikenda, ciljani raketni udar sravnio je sa zemljom stambenu zgradu u Dnjepru, pri čemu je poginulo 45 Ukrajinaca. Sada Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, pa čak i uvek oprezna Nemačka razgovaraju o snabdevanju Ukrajine zapadnim tenkovima - što se činilo nezamislivim čak i pre mesec dana dok su zapadni saveznici bili zaglavljeni u birokratskoj igri, kada niko nije bio voljan da pošalje tenkove prvi.

Dakle, šta se promenilo? Najviši zvaničnici odbrane u SAD-u i EU objasnili su nedavni razvoj događaja kao način da se pomogne Ukrajini da postigne odlučujući uspeh na bojnom polju koji bi primorao Rusiju na mirovne pregovore. Ipak, Ukrajina je očajnički molila Zapad da obezbedi ofanzivno oružje još od prvih dana invazije. Šta je motivisalo ovu novu odluku među zapadnim pristalicama Ukrajine?

Odgovor leži u vremenskom razvoju rata, konceptu koji je među stručnjacima poznat kao „sena budućnosti“. Kako se Putinov „trodnevni rat“ protezao na nedelje i mesece, svaka strana je morala da formuliše dugoročni plan. Nakon nekog početnog zastoja, zapad je na kraju usvojio klasičnu, udžbeničku strategiju postepene eskalacije.

Eskalacija vojne pomoći sa malih protivtenkovskih uređaja na artiljeriju, sa Patriot raketnih odbrambenih sistema na tenkove, signalna je strategija slična onoj postepenog podizanja opklade kako bi se prenela jaka ruka u pokeru. Dok prelaze ruske „crvene linije“ jednu za drugom, SAD i njeni saveznici šalju poruku o svojoj odlučnosti da Ukrajini pruže podršku koja joj je potrebna da odbije rusku invaziju. Ideja je da, ako Rusija veruje da na kraju neće biti u stanju da postigne svoje vojne ciljeve, onda bi njen najbolji odgovor bio da smanji svoje gubitke sada, a ne da nastavi rat u kojem ne može da dobije.

Pa zašto Rusija ne odustaje? Jer Putin deluje pod drugačijim skupom domaćih institucionalnih ograničenja od svojih protivnika na zapadu. Za razliku od demokratskih lidera, koji ostaju na vlasti osvajanjem podrške značajnog dela stanovništva sa pravom glasa, Putinov kontinuitet na vlasti temelji se samo na podršci nekolicine elita kojima se veruje, od kojih se većina oslanja na njega za svoje visoke pozicije u industriji ili vladi. Iako ove elite često pucaju jedna na drugu kako bi povećale svoj uticaj, one zavise od Putinove naklonosti za resurse i nisu u poziciji da se suprotstave njegovim političkim akcijama, jer je njihovo bogatstvo direktno povezano, piše Gardijan.

Ovaj institucionalni kontekst daje ruskom lideru dve važne prednosti. Prva je vremenska. Nesputan normalnom izbornom konkurencijom, Putin može sebi da priušti da igra dugu igru, da čeka svoje vreme i sačeka dok današnje proukrajinske elite na zapadu ne budu zamenjene onima koje su manje povoljne.

Dok zapadni lideri čestitaju jedni drugima na izvrsnosti u ovoj igri pokera, Putin i njegova elita čak i ne igraju za istim stolom. Iz perspektive Rusije, njeni sadašnji protivnici na zapadu samo su trenutni na njenom putu ka ostvarenju vojnih ciljeva. Za dve godine, američki predsednik Džo Bajden možda više neće biti tamo kako bi osigurao jedinstvo Zapada u njegovoj podršci Ukrajini. Čak i mala pukotina može biti dovoljna da preokrene tok za Rusiju.

Putinova druga prednost dolazi u vidu političke slobode. Bez potrebe da odgovara javnosti, koja snosi najveći teret ratnih finansijskih troškova, Putinov domet politike je određen konkurentskim interesima u njegovom uskom krugu. A te uglavnom vojne i obaveštajne elite u potpunosti su uključene u rat: za njih, korist od ponovnog ujedinjenja sovjetskih teritorija daleko nadmašuje ono što oni vide kao privremene troškove. Neke od ovih elita su tražile dalju eskalaciju, kao što je potpuna vojna mobilizacija ruskog društva. Trenutna koncentracija moći unutar ruskih konzervativnih elita ukazuje na imperijalističku spoljnu politiku Kremlja koja se proteže daleko izvan Putinovog vođstva.

Zapad se ponaša kao da nije svestan ove druge prednosti, pogrešno procenjujući Rusiju prema sopstvenim merilima. U glavama zapadnih lidera, postoji prag vojnih troškova, u žrtvama ili materijalni, koji bi primorao Rusiju da odstupi: samo da Ukrajina napravi još jedan prodor, Rusija bi mogla samo da pristane na neke kompromise. Ono što Bajden i njegovi evropski saveznici zaboravljaju je da se autoritarni lideri ne suočavaju sa istim javnim pritiscima kao lideri demokratskih režima. Otrežnjujuće slike trupa koje se vraćaju kući u vrećama su štetne za demokratske predsednike, ali su irelevantne za lidere koji se ne oslanjaju na podršku javnosti da bi ostali na vlasti. Nijedan broj žrtava neće smekšati srce ruskog faraona.

Šta to znači za Ukrajinu? To znači da Rusija neće popustiti. Postoji ruska narodna izreka da prva palačinka obično ne ispadne dobro – drugim rečima, za uspeh u nečemu obično je potrebno nekoliko pokušaja i grešaka. Čini se da se isto odnosi i na njegove vojne kampanje. Od sovjetsko-finskih ratova do Čečenije, Rusija ima istoriju u početku neuspelih vojnih kampanja koje su uspele iz drugog puta.

Čak i ako Ukrajina protera sve do poslednjeg ruskog vojnika sa svoje zemlje, agresija Rusije neće prestati. Rusija će nastaviti sa pretenzijama na teritoriju Ukrajine i podržavaće ih pretnjama, povremenim lansiranjima projektila i graničnim sukobima. Ne postoji odlučujuća pobeda defanzivca. Odlučna pobeda podrazumeva uništenje napadača, da se ne bi vratio nakon kratkog odlaganja. Uništavanje volje ili dugoročne sposobnosti Rusije da zauzme zemlju je nešto što za Ukrajinu nije opcija. Sa agresorom koji nije podložan međunarodnom ili domaćem pritisku, slab mir, podržan najsavremenijim sistemom protivraketne odbrane i vojskom svetske klase u pripravnosti, može biti jedini najbolji ishod kojem se Ukrajina može nadati.

Ukrajina to zna, iako se njene zapadne pristalice i dalje nadaju dogovoru. Ono što Ukrajini treba je da se pripremi za duge staze, ojača svoje odnose sa dodatnim potencijalnim saveznicima i dalje razvije sopstvenu odbrambenu industriju. Jedini način na koji Ukrajina može da postigne trajni mir je gomilanje najboljeg oružja koje može da pronađe.

***

BONUS VIDEO: Srušio se ukrajinski helikopter 

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Ostavi prvi komentar