Doktor Miloš Jovanović, profesor sociologije Niškog filozofskog fakulteta, jedan je od brojnih profesora koji su podržali studentski pokret. Intervju s njim uradio je Hanibal Kovač.
Profesor Jovanović je bio višegodišnji urednik naučnog časopisa „Godišnjak za sociologiju“ i radio je na više međunarodnih naučnih projekata kao na primer „Smanjivanje jaza između formalnih i neformalnih institucija na Balkanu“. Član je Evropskog sociološkog udruženja. Na pitanje kako vidi dešavanja u Srbiji u proteklih godinu dana i godišnji skup u Novom Sadu profesor odgovara citatom Branka Čečena koji kaže „da je Vučić jedini diktator koga će srušiti tuga“.
Profesor Jovanović takođe navodi da je godišnji protestni komemoratvni skup pokazao celokupnoj domaćoj i svetskoj javnosti da niko u Novi Sad nije otišao da se tuče već da oda počast žrtvama tragedije na dostojanstven i nenasilan način i sve optužbe od strane vladajuće strukture i režimskih medija da se sprema neko krvoproliće i terorizam pale su u vodu i ispale banalne i smešne. Srbija je prvog nevembra pokazala svoje slobodarsko i demokratsko lice.
Kako komentarišete izjavu predsednika Srbije da studenti iz Novog Pazara trenutno šire antisrpsku ideologiju?
Smatram da novopazarski studenti imaju stav koji se može smatrati „antivučićizmom“, odnosno imaju stav koji je protiv Vučića i svega onoga što on danas u Srbiji predstavlja. Ta njegova izjava pokazuje da on sebe identifikuje sa Srbijom i sa srpstvom, pa sve što je protiv njega dezavuiše i javnosti plasira kao stav protiv Srbije. On se potpuno poistovetio sa državom plasirajući javno stav „L’État, c’est moi“, odnosno – on je Srbija.
Da li smatrate da on studente iz Novog Pazara zloupotrebljava u ovom slučaju, pokušavajući da stvori razdor među građanima?
Zadnjih trideset i kusur godina imamo upravo tu priču koja nas truje i koja u ovom ili onom obliku, sa ovim ili onim sadržajem, uvek ima isti model – ONI NAS MRZE I MI MORAMO PROTIV NJIH.
Da li su to Turci, Muslimani, Albanci, ustaše, strani plaćenici, bagra nevernička, gej populacija, separatisti, autonomaši… uvek postoji neki neprijatelj, neka grupa koja mora da se mrzi – kao u Orvelovoj 1984., u ritualu „dva minuta mržnje“. Radujem se što je ta priča u Srbiji izduvana i što većina građana danas želi ljubav, pomirenje, radost, prijateljstvo, razumevanje, solidarnost, pomoć… i ovo što rade svi studenti, uključujući studente iz Novog Pazara, njemu smeta jer ruši priču iz koje on godinama profitira, predstavljajući sebe kao onoga koji nas, tobože, brani.
Kako kao profesor niškog univerziteta komentarišete predlog da se u Nišu obrazuju srpske studije?
Ne bih mnogo o tome jer nemam dovoljno informacija, ali se plašim da su te studije nagrada za one koji su demonstrirali svoju lojalnost Vučiću poslednjih godinu dana i kazna za one koji su mu pokazali otpor – sa ciljem da se napravi nekakva SNS politička škola koja će da proizvodi kadrove za njih, kao što je, recimo, Fakultet hrvatskih studija u Zagrebu zamišljen da bude svojevrsno „sjemenište“ HDZ-a.
Kako komentarišete duhovnu ćutologiju naših verskih otaca, pri čemu najpre mislim na patrijarha?
Kao sociolog, navedenu situaciju bih objasnio ovako – mi živimo u zarobljenom društvu u kojem jedna oligarhija monopolizuje sve poluge političke moći i sve ekonomske, kulturne i ostale resurse. Prostije rečeno – jedna hobotnica drži sve. U takvoj situaciji, naravno, i crkva je zarobljena tako što dobija različite beneficije da bi davala legitimitet ovoj vlasti. U tom smislu, crkveni vrh radi ono što je potrebno da bi postojeću oligarhiju održao na vlasti, dok donji ešalon crkve ima sasvim drugačiji stav. Međutim, s obzirom na to da je crkva hijerarhijska institucija, oni ne mogu da dođu do reči, ili još gore – brani im se da bilo šta kažu pod pretnjom da budu sankcionisani na ovaj ili onaj način.
S druge strane, Studenica je otvorila vrata studentima, a pojedine vladike javno daju podršku studentima. Postoji li struja u SPC koja budi nadu u ozdravljenje institucije i povratak na izvorni put hrišćanstva?
Slažem se i videćemo šta će se desiti, jer u isto vreme već postoji komisija na čijem je čelu zloglasni Irinej Bulović – večito prisutan u komisijama za kažnjavanje nekoga – koja treba da razmotri situaciju vladike Justina, koji je otvoreno stao na stranu studenata. Videćemo da li će monasi Studenice biti kažnjeni. Pritom nije isključeno da je taj postupak promišljeno „posipanje pepelom“ crkve, koja će sutra reći: „Evo, mi smo ugostili studente.“ Videćemo šta će se dešavati i iskreno se nadam da će crkva iz trenutnog nacionalističkog moda preći u neki drugi, više hrišćanski.
Niš je treći grad po veličini u zemlji i mnogo puta do sada bio inicijator promena u državi. Kakvo je danas stanje u Nišu?
Niš u svemu ovome danas igra sporednu ulogu zato što nema toliko resursa koliko ih imaju Novi Sad i Beograd. Grad je mnogo siromašniji. Na primer, budžet za kulturu Grada Beograda iznosi trista i nešto miliona, Novog Sada oko sto osamdeset, a Niša pet miliona. To što u Nišu nema mnogo toga da se ukrade, zapravo nas spašava od nasilja koje u ovom trenutku trpe građani Beograda i Novog Sada. Metaforički rečeno – Niš je sporedni glumac koji svoju ulogu nosi onako kako bi trebalo da je nosi.
Kako vidite delovanje opozicije u Nišu i u Srbiji?
Ne znam dovoljno detalja, mogu da iznesem samo najopštije utiske. U Nišu postoje jake opozicione snage, međutim, to su i dalje marginalizovani akteri koji nemaju mnogo resursa u svojim rukama. Generalno, ne bih mogao da kažem ništa što se odnosi na svu opoziciju. Čini mi se da su neki malo više „igrači“ nego drugi – neki pokušavaju da iskoriste celu ovu priču da bi se pozicionirali, dok su drugi idealisti i radikali koji pokušavaju da izguraju svoju priču, bez obzira na to da li je to politički pragmatično ili ne. Videćemo šta će se dešavati, ali čini mi se da nam je jedinstveni blok protiv Vučića preko potreban, a u ovom trenutku ne vidim kako bi to moglo da se desi.

Studentska lista, kažu, već postoji. Kako komentarišete eventualne izbore koji će sigurno uskoro biti raspisani i podeljene stavove opozicije po pitanju načina izlaska na njih?
Puno je protivrečnosti u svemu tome. S jedne strane, vrlo je verovatno da bi bezrezervna podrška studentima stvorila jedinstveni front protiv Vučića, a s druge strane, desno orijentisane stranke i stranke desnog centra, poput DSS-a, od početka insistiraju na tome da neće podržati studentsku listu, već da će same ili u nekoj koaliciji izaći na izbore. Ako Vučić u takvim uslovima uspe da ostvari za njega povoljan rezultat na izborima, doći ćemo u situaciju da u parlamentu nemamo pravu opoziciju, što je velika opasnost.
U tom smislu, mislim da stranke poput ZLF-a imaju neku računicu i rezon kada smatraju da na izbore treba da izađu na opozicionoj listi, iako faktički podržavaju studente i stoje s njima na istoj strani. Situacija je veoma komplikovana, jer vidimo da i sam studentski pokret više ne pokazuje onu monolitnost kakvu je imao na početku, kada je entuzijazam dominirao.
Ne znam gde će to da vodi. Voleo bih da postoji jedan jedinstveni front i da se, ukoliko nesuglasice budu ostale, posle izbora lepo i kulturno „posvađamo“ – ne na Informer način – već da se borimo argumentima u parlamentu, nakon što sklonimo one koji promovišu informersku pljuvačinu.
Demokratska stranka daje bezuslovnu podršku studentima, što je dobra strategija da se oslobode „balasta žutih koji su krivi za sve“. Moram reći da „žuti“ jesu odgovorni za mnogo toga, ali sada pokušavaju da se vrate očišćeni od onoga što je bilo trulo. Želim im mnogo uspeha i sviđa mi se što sada u Demokratskoj stranci vidim nova lica, ali da li će to uroditi plodom – veliko je pitanje.
Da li ste optimista i kako vidite Srbiju za deset godina?
Po prirodi nisam optimista. Ako sledeće godine budu izbori, pa se na njima dese promene, tek tada počinju naši problemi – jer naš problem nije ličnost Aleksandra Vučića, o kome ne mislim ništa dobro. Mi imamo strukturalni problem, i ako se SNS skloni, čeka nas razmontiravanje zarobljenog društva, te hobotnice koja drži sve i koja ne dozvoljava da institucije rade kako bi trebalo i kako bi mogle da rade.