Oglas

Vesko-Butrić-f1.jpg
Vesko Butrić / Ljubinko Kožul

Pismo Veska Butrića, novinara Dokumentarnog programa RTS-a: Kako sam završio na spisku studenata, bili smo u istom stroju pune dve godine

autor:
18. nov. 2026. 14:40

"Čudesnim sledom okolnosti i nepažnjom drugih, našao sam se u krugu ljudi pod velom sumnje, ljudi s kojima se tokom najvećeg dela karijere nisam slagao, mnogima se otvoreno suprotstavljao. Istine radi, na spisku su i kolege neokrnjenog imena, čistog obraza. I to je jedini detalj koji me smiruje. Nisam jedini", piše u pismu Veska Butrića, urednika složenih projekata u Dokumentarnom programu RTS-a.

Oglas

Autor: Vesko Butrić

Ne pamtim da sam se ikada našao u apsurdnijoj, tipično kafkijanskoj situaciji i atmosferi. Volšeban sled događaja doveo me je u stanje neverice, ljutnje i snažnog osećaja nepravde.

Plenum FDU u blokadi nedavno je RTS-u uputio zahtev za pristup informacijama od javnog značaja. Traženi su podaci o ljudima na važnim pozicijama u kući - njihovim kvalifikacijama, načinu izbora i drugim okolnostima pod kojima obavljaju svoje funkcije. Plenum je tako došao do glavne pozicije Dokumentarnog programa - urednika redakcije. I tako se na spisku, pod rednim brojem 36, našlo moje ime: „Vesko Butrić - urednik Dokumentarnog programa.“

Problem je samo u tome što ja nikada, pa ni sada, nisam bio urednik Dokumentarnog programa RTS-a, niti bilo koje druge redakcije. Na tu poziciju, pre nekoliko godina, postavljen je drugi kolega.

Odmah po objavljivanju zahteva, pozvao sam studente sa FDU-a. Iz plenumskog odbora zaduženog za spisak dobio sam objašnjenje da je do previda došlo pogrešnom identifikacijom moje funkcije. Iako je informacija javno dostupna, tek tada su od mene saznali ko zapravo „pokriva“ tu poziciju. Izvinili su se zbog toga i saopštili da je grešku teško ispraviti, jer je pismo već objavljeno. Sugerisali su da ne treba da se uzbuđujem, jer su ciljevi zahteva administrativne, informativne prirode, te da kao takvi nikoga ne ugrožavaju. Uprkos takvom obrazloženju, pismenim putem zatražio sam javnu ispravku greške.

Sve ovo događa se dan posle kafkijanskog zapleta na medijskoj sceni: Borivoje Uskoković na zatvorenom kolegijumu svog Informativnog programa RTS-a čita i komentariše zahtev i spisak, njihova koleginica to krišom snima i šalje TV Informeru, kreće uobičajena propagandna zloupotreba, snimak preuzimaju svi mediji i društvene mreže. Menja se početna konotacija.

I tu počinje moj lični problem.

Čudesnim sledom okolnosti i nepažnjom drugih, našao sam se u krugu ljudi pod velom sumnje, ljudi s kojima se tokom najvećeg dela karijere nisam slagao, mnogima se otvoreno suprotstavljao. Istine radi, na spisku su i kolege neokrnjenog imena, čistog obraza. I to je jedini detalj koji me smiruje. Nisam jedini.

Da apsurd bude potpun, u ovu izuzetno neprijatnu situaciju doveli su me oni u čiji sud nikad nisam sumnjao. Štaviše, od početka pobune, doživljavao sam ih kao saborce s kojima sam bio u stroju čitave dve godine. Da se ovo nije desilo, detalje koji slede ne bih javno saopštavao. Oni imaju lični, privatni karakter, ali sada su nužni.

U najranijem periodu studentskog protesta, u januaru 2025. zajedno sa desetak kolega sa RTS-a, pozvan sam na plenum studenata FDU u blokadi. Pozvani smo kao iskusni ljudi iz javnog servisa, unapred su znali da podržavamo njihove zahteve. Tražili su savete o toj borbi, naše mišljenje i stavove, pogotovu o pitanjima koja se tiču elektronskih medija, RTS-a naročito. I tu počinje moj angažman.

Bio sam među zaposlenima koji su na velikom skupu 17. januara 2025. sa terase zgrade RTS-a spustili baner podrške studentima. Od početka sam član grupe „Naš pRoTeSt“, potpisnik svih pisama podrške studentima u vreme kada je takav čin nosio strahovit rizik po status i egzistenciju. U vreme blokade naše kuće, u maju 2025. uputili smo i potpisali javno pismo Informativnom programu, u kojem smo zatražili da konačno počnu objektivno da izveštavaju. Zbog toga je skoro 50 naših kolega, uglavnom honoraraca, ostalo bez posla. U udarnom terminu našeg programa, preuzimajući rizik na sebe, javno sam objavio informaciju o tome, kroz slučaj koleginice koja je bila saradnik u mojoj emisiji.

Sve to, međutim, nije najvažniji deo ove priče. Niti ovo pišem da bih se obračunavao sa studentima. Naprotiv. Boli me ako im ovim nanosim štetu.

Pišem zato što mislim da oni koji se bore za pravednije, otvoreno društvo moraju biti spremni da prihvate i odgovornost za sopstvene greške. Oni koji od drugih traže transparentnost moraju biti spremni da iste principe primene i na sebe. Greška nije najveći problem. Najveći problem je kad na nju niko ne odgovori. A ja odgovore i obrazloženja na svoj pismeni zahtev nisam dobio.

Pri tome, ne sumnjam u njihove dobre namere. Zaista verujem da je obraćanje za cilj imalo samo da prikaže presek stanja u javnom servisu. I svestan sam da je potreban detaljniji uvid. Javnost ima pravo da zna ko i kako nosi važne funkcije u kući. Ali sve ono što se dešavalo nakon upućivanja spiska dalo je čitavom slučaju drugu dimenziju. Moje iskustvo govori da Plenum studenata u blokadi FDU-a tu činjenicu ne percipira ili ignoriše.

Kao građanin koji je i sam učestvovao u ovom jedinstvenom poduhvatu za ozdravljenje društva, mislim da imam pravo na pitanja, primedbe i zapažanja. Kao što i moji prijatelji, od kojih mi mnogi još iz ranih devedesetih prave društvo na ulici, imaju pravo da znaju – otkud ja na spisku?

Pratite nas na društvenim mrežama:

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare