Oglas

Aleksandar Baucal. Emisija Utisak nedelje Foto: Ivan Dinić/Nova
Aleksandar Baucal Foto: Ivan Dinić/Nova

INTERVJU Aleksandar Baucal: Država postala okupator univerziteta, ministar kao kolonijalni upravnik

31. avg. 2026. 08:47

Aleksandar Baucal, univerzitetski profesor ocenjuje da izmene Zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja ne rešavaju ključne probleme prosvete, već dodatno jačaju kontrolu i politizaciju škola. Govoreći o stanju u obrazovanju, položaju nastavnika, povratku Srpske pravoslavne crkve u sistem, padu Univerziteta u Beogradu na Šangajskoj listi i studentskim protestima, on poručuje da Srbija mora da prekine sa reformama koje zavise od smene ministara i da obrazovanje ponovo postavi kao zajednički interes društva.

Oglas

Kako Vam se čine izmene Zakona o osnovama obrazovanja i da li je vlast odustala od njega ili je samo "na pauzi"?

Voleo bih da mogu da kažem da je odlazeća vlast odustala, ali za sada nemamo osnov za takav zaključak. Javna rasprava, organizovana tokom letnjeg raspusta uz veoma ograničeno učešće onih kojih se izmene najviše tiču, završena je, ali Nacrt nije povučen. Zato bih rekao da je trenutno više na pauzi nego u arhivi „Štetnih mera naprednog režima“. Problem je što ovo nisu samo tehničke izmene Zakona. One suštinski menjaju odnose unutar škole: sužavaju mogućnosti udruživanja učenika, smanjuju stvarno učešće roditelja, povećavaju moć direktora nad nastavnicima i uvode nove mehanizme kažnjavanja. Sve promene će dodatno povećati postojeće probleme koji su ionako preveliki zato što donose više kontrole, a manje autonomije, dogovaranja i participacije. Zato smo kolege i ja predložili da se Nacrt povuče u celini i da se prvo ozbiljno razgovara o stvarnim problemima obrazovanja. Pri tome treba otvoreno reći da trenutni ministar (pr)osvete sve više postaje deo problema obrazovnog sistema umesto onaj ko bi trebalo da donese rešenja.

Kakav je bio obrazovni sistem kada ste Vi bili dete, a kakav je danas?

Ne bih idealizovao školu svog detinjstva. Ono što je bilo daleko bolje nego danas jeste atmosfera u školama: odnos između učenika i nastavnika bio je pozitivniji, a saradnja roditelja sa nastavnicima zdravija i više usmerena na dete i učenje. Ono što nije bilo dobro jeste da smo i tada mnogo „bubali“ i da su programi bili obimni. Ali tako je bilo i u drugim državama. Pored toga, obrazovanje je imalo snažnu ideološku komponentu i nije dovoljno negovalo pluralizam mišljenja i dijalog. Ipak, obrazovanje je imalo veći društveni značaj, nastavnik veći profesionalni i društveni autoritet, a škola je bila opšte dobro i važan put kojim je mnogo dece moglo da popravi svoje životne šanse.

Danas na papiru imamo savremenije programe, više znanja o tome kako deca uče i neuporedivo više tehnologije. Ali smo zadržali mnoge stare slabosti, a dodali nove: urušavanje statusa nastavnika, ogromnu administraciju, velike nejednakosti i sve izraženiju stranačku kontrolu, koja mi deluje još nazadnije od nekadašnje ideološke kontrole. Tako smo dobili najgore iz oba sveta: zadržali smo stare mane, a izgubili stare vrline.

Evidentno je da svaki ministar s dolaskom na funkciju, donosi svoje reforme, zbog čega se, čini se, vrtimo u krug. Kako ocenjujete poteze Dejana Vuka Stankovića u okviru prosvetnog sistema?

Tu se vraćamo na ono što smo već pomenuli. Sadašnji ministar je postao deo problema i predstavlja teg koji gura obrazovni sistem dublje u živo blato stranačke politizacije. A štetu plaćamo svi. Ponovio je i jednu staru grešku svojih prethodnika: započeo je „svoju reformu“ kao da ništa nije postojalo pre njega i kao da Srbija neće postojati posle njegovog mandata. Nema kontinuiteta u potencijalno dobrim idejama, ali zato ima novih problema i produbljivanja starih. Posebno zabrinjava njegova nespremnost da čuje nastavnike, roditelje, učenike i stručnu javnost. Meni sve više deluje kao kolonijalni upravnik koji sedine pita šta je obrazovanju potrebno, nego čeka političku instrukciju i zatim je sprovodi uprkos opštem interesu i argumentima struke. Voleo bih da je to preterivanje. Međutim, način na koji su pripremljene izmene ZOSOV-a i javna rasprava organizovana tokom raspusta, uz veoma ograničenu mogućnost da učestvuju oni kojih se izmene najviše tiču, teško podržavaju drugačiji zaključak. Zato njegove priče o digitalizaciji, veštačkoj inteligenciji, novim programima i sličnim obećanjima zvuče sve praznije. u suprotnosti sa najavama, teško je verovati najavama.

Poslednji u nizu nagoveštaj promena je da vrati ulogu Srpske pravoslavne crkve u obrazovni sistem. Šta mislite o tome?

Srpska pravoslavna crkva ima važno mesto u istoriji i kulturi Srbije i naravno da učenici treba da uče o religiji, njenom značaju i kulturnom nasleđu. Ali javna škola mora podjednako da pripada pravoslavnoj, katoličkoj, muslimanskoj ili jevrejskoj deci, kao i deci iz porodica koje nisu religiozne. Posao ministra prosvete zato nije da jača institucionalni položaj jedne crkve u javnom obrazovanju, već da obezbedi kvalitetno obrazovanje i jednaka prava svakom detetu. Treba da obezbedi školu u kojoj će učenici različitog odnosa prema religiji i različitih veroispovesti moći da se druže, međusobno razumeju, upoznaju jedni druge i njihova verovanja i tako postanu građani koji mogu da žive zajedno. Tu se vraćamo na isti princip o kojem sam govorio kod ZOSOV-a: škola ne treba da bude ni stranačka ni crkvena. Ona treba da bude zajednička institucija svih građana i mesto na kojem sva deca uče da mogu da žive i sarađuju sa ljudima koji veruju i misle drugačije od njih.

I dalje se govori o padu Beogradskog univerziteta na Šangajskoj listi, čini se da vlast to koristi kao oružje u borbi sa profesorima i studentima. Šta je zaista doprinelo tom padu?

Da se gorko našalim: vlast je Šangajsku listu otkrila tek kada je mogla da je upotrebi protiv Univerziteta. Pored toga, koliko vidim ministar u prethodnim godinama nije objavio ni jedan rad u vodećim naučnim časopisima što znači da nas je vukao unazad. Mislim da nema osnova da se ovogodišnji pad jednostavno pripiše studentskim blokadama. Šangajska lista koristi pokazatelje koji nastaju tokom više godina, a najvažniji neposredni razlog ovogodišnjeg pada jeste to što Univerzitet u Beogradu više nema istraživača na Clarivate listi visokocitiranih naučnika. Broj naših publikacija je približno stabilan, ali svetska naučna produkcija raste i drugi univerziteti napreduju. Uz to, Univerzitet je i 2021. bio u istoj grupi 501–600, kada nije bilo studentskih blokada. Kada bi razmišljali kao naučnici, a ne stranački aparačici, i vlast bi došla do tog zaključka. Dugoročni problem je što država godinama premalo ulaže u nauku, a tokom prethodne godine tome je dodala političke i finansijske pritiske na univerzitete. Njihove pune posledice na naučnu produkciju tek ćemo videti. Zato nije pravo iznenađenje što je Univerzitet pao za jednu stepenicu. Mnogo je veće iznenađenje što je, uprkos uslovima u kojima radi, i dalje među 600 najboljih univerziteta sveta, od više od 20000 univerziteta.

Premijer Macut kaže da je Srbiji hitno potreban akcioni plan kako se Beogradski univerzitet ne bi "dalje srozao". Kakav treba da bude taj akcioni plan, po Vašem mišljenju?

Akcioni plan nam svakako treba. Ali njegova prva tačka bi morala da bude da država prestane da se ponaša kao okupator univerziteta i postane partner i podrška unapređivanju kvaliteta nastave i nauke. Kao što sam rekao, deo odgovornosti je i na nama. Na Univerzitetu treba ozbiljno da analiziramo u kojim oblastima smo bolji, a u kojima slabiji, kako da povećamo kvalitet istraživanja i međunarodnu saradnju i kako da privučemo i zadržimo najbolje mlade istraživače. Ali država mora da uradi svoj deo posla: da postepeno poveća ulaganja u nauku prema evropskom nivou, obezbedi savremenu opremu i stabilno projektno finansiranje, vrati punu finansijsku autonomiju univerzitetima, olakša međunarodnu saradnju i zaštiti akademske slobode. Kada se obezbede normalni uslovi, onda treba i zahtevati od univerziteta da napreduju. Drugim rečima, ne možete istraživaču godinama stavljati tegove na noge, a onda formirati akcioni tim da utvrdi zašto ne trči brže. Ako akcioni plan bude napravljen u stvarnoj saradnji sa Univerzitetom, treba ga podržati. Ako bude još jedan plan za jačanje stranačke kontrole, svi građani će biti na gubitku.

Da li verujete u izbore ako ih bude i u ono što će doneti? Mislim na položaj studenata koji duže od dve godine protestuju na ulicama i zalažu se za pravdu i bolje obrazovanje?

Verujem u izbore kao jedini demokratski način da građani odluče ko će da upravlja njihovom državom i ko će da im bude odgovoran za dobre i loše stvari u narednom periodu. Ali ne verujem u fasadne izbore. Izbore u kojima vlast koristi institucionalnu prednost, medijsku dominaciju, pritiske i zloupotrebe da bi građane pretvorila u statiste u scenografiji autoritarne vlasti. Da bi izbori bili zaista izbori, moraju da budu slobodni i pošteni. To znači da građani mogu da dobiju relevantne informacije, upoznaju različite kandidate i, bez pritisaka i ucenjivanja, odluče kome će da povere državu na upravljanje. Studenti su od kraja 2024. uradili nešto veoma važno. Vratili su u javni život neke prilično obične, a kod nas skoro zaboravljene zahteve: da institucije rade svoj posao, da zakon važi za sve i da oni koji imaju javnu moć odgovaraju za ono što rade. Od studenata ne treba očekivati da poprave sve što su generacije odraslih pokvarile. Međutim, važno je da se ne zavaravamo. Promena sadašnje štetočinske vlasti bila bi ogroman korak ka boljoj budućnosti, ali sama promena vlasti neće rešiti naše probleme preko noći. Ona je nužan, ali nije dovoljan uslov. Posle toga tek počinje ozbiljan posao oporavka institucija i društva.

Zašto nam osnovci zaostaju za vršnjacima u Evropi?

Tu se zapravo zatvara krug cele naše priče. Naša deca ne zaostaju zato što su manje sposobna od dece u drugim evropskim zemljama. Zaostaju zato što im naš obrazovni sistem ne omogućava da razviju svoje potencijale. Programi su preobimni i fragmentirani, deca mnogo više uče da zapamte i reprodukuju nego da znanje primene, nastavnici su zatrpani administracijom i imaju premalo profesionalne autonomije, a reforme se započinju i napuštaju. Uz to su razlike među decom ogromne. Do petnaeste godine posledice su već veoma jasne: na poslednjem PISA testiranju 43 odsto naših petnaestogodišnjaka nije dostiglo osnovni nivo funkcionalne pismenosti iz matematike, 36 odsto iz čitanja, a 35 odsto iz prirodnih nauka. Posebno su ugrožena deca iz siromašnijih porodica i manje razvijenih sredina. Deca se svuda rađaju sa velikim potencijalima. Razlika je u tome kakvo obrazovanje im mi odrasli omogućimo. I tu se vraćamo na početak: izneverili smo svoju decu kada smo dozvolili da prizemni stranački interesi budu važniji od obaveze da im obezbedimo kvalitetno obrazovanje i bolje životne šanse. Problem nisu naša deca. Problem je obrazovanje koje smo im napravili.

Pratite nas na društvenim mrežama:

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare