Besmisao MVP trke i nova pljačka Jokića na pomolu

I samo jedno pitanje - šta više da uradi ovaj čovek da bi mu odali priznanje?

Nikola Jokić bi po svim košarkaškim parametrima trebalo da dobije MVP nagradu po četvrti put u karijeri, ali sve informacije govore da nas čeka još jedna sumnjiv izbor. Najblaže rečeno...

Srpski centar završava sezonu koja bi u bilo kojoj drugoj eri bila smatrana apsolutnim standardom za MVP priznanje. Centar Denver Nagetsa je na putu da postane prvi igrač u istoriji NBA lige koji je ostvario prosek od preko 28 poena uz tripl-dabl učinak u dve uzastopne sezone. Njegovi trenutni proseci od 28 poena, 12,9 skokova i 10,9 asistencija nisu samo suve brojke, oni su dokaz potpune dominacije na terenu. Čak su brojke i bolje nego kada je bio MVP.

Međutim, Jokićeva genijalnost postala je njegov najveći neprijatelj. Analitičari sve češće govore o fenomenu "zamora glasača", gde se neverovatne partije srpskog centra uzimaju zdravo za gotovo samo zato što ih ponavlja iz večeri u veče. Kada Jokić zabeleži 31 poen, 21 skok i 22 asistencije, to se više ne tretira kao istorijski podvig, već kao "još jedan dan u kancelariji".

A, to ozbiljno dovodi u pitanje sve u vezi sa izborom najboljeg.

Nasuprot Jokićevoj istorijskoj sezoni sada stoji Viktor Vembanjama. Francuski fenomen, kojeg vodeći novinari poput Bila Simonsa i Zeka Lava nazivaju "vanzemaljcem", postao je igrač zbog kojeg se zagovara da MVP nagrada treba da pripadne onome ko je "zanimljiv za gledanje". Vembanjama zaista igra istorijsku sezonu sa 24,8 poena i 3,1 blokadom po meču, gde je pretvorio odbranu San Antonio Sparsa u jednu od najboljih u ligi.

Problem nastaje kada argumenti za nagradu prestanu da budu statistički i postanu estetski. Simons i Lav otvoreno sugerišu da je Vembanjama "najzanimljiviji igrač za gledanje", naglašavajući da njegova defanzivna dominacija "menja geometriju terena" na način koji brojevi ne mogu da opišu.

Ovakav pristup obesmišljava suštinu nagrade – prepoznavanje najboljeg, a ne najatraktivnijeg. Ako MVP postane takmičenje u gledanosti, ona prestaje da bude sportsko priznanje i postaje nagrada za najuspešniji marketinški proizvod.

Teza o obesmišljavanju nagrade dobija na težini kada se pogleda istorijski kontekst. Rasel Vestbruk je 2017. godine dobio MVP priznanje prvenstveno zbog triple-dabl proseka, što je tada tretirano kao "sveti gral" košarke. Danas, kada Jokić to čini drugu sezonu zaredom kao centar (što je podvig koji nisu ostvarili ni Vilt Čemberlen, ni Karim Abdul-Džabar), isti ti medijski krugovi devalviraju taj učinak kao "proizvod tempa igre".

Statistički, Jokić i dalje predvodi ligu u ključnim naprednim metrikama poput PER (32,2) i Boks Plus/Minus (14,4). On je istovremeno najbolji skakač i najbolji asistent lige, što je podvig koji modernu košarku ostavlja bez teksta. Ipak, na kladionicama i u anketama, Jokić je praktično otpisan, dok Šaj Gildžus-Aleksander i Viktor Vembanjama vode u trci.

Dodatni udarac smislu nagrade zadalo je pravilo o minimalno 65 odigranih utakmica. Dok je Luka Dončić, vodeći strelac lige (33,5 poena), eliminisan iz trke jer je odigrao "samo" 64 utakmice, MVP debata se svela na preživele, a ne nužno najbolje.

Ovakva rigidna pravila, u kombinaciji sa medijskom kampanjom koja traži "novu krv" i "uzbudljivije priče", pretvaraju MVP trku u rijaliti program.

Ukoliko Jokić ostane bez priznanja u sezoni u kojoj je statistički najdominantniji, uz prosek koji je raritet u celokupnoj istoriji sporta, biće to jasan signal - NBA liga je odlučila da je narativ važniji od košarke. MVP više neće značiti "najbolji igrač", već "igrač o kojem najviše volimo da pričamo u podkastima".