"U mirnim i sređenim društvima primitvci služe za podsmeh jer su oličenje prostakluka, a kod nas...": Šta je sve govorio Filip David

- U mirnim vremenima i sređenim društvima primitivci kao oličenje prostakluka služe za podsmeh. Njihova neutoljiva glad i žeđ da sve prilagode i potčine sebi deluje budalasto i može biti zabavno. A u stvari je veoma opasno po mentalno zdravlje nacije. Stvaraju svoju kulturu, svoju državu u državi. Imaju svoju književnost, svoju muziku, svoje idole, svoje zvezde i političare. Primitivizam je zarazan. Kultura primitivaca u mračnim vremenima postaje državna kultura, njihovi idoli - idoli masa. Duh primitivizma oseća se tada na svakom koraku, vlada nad mišljenjem, utisnut je u svaki delić života, nadmoćno se uzdiže kao metafora svega postojećeg.

Tim rečima je još 2021. secirao našu društvenu stvarnost književnik Filip David za Nova.rs. A pisac, dobitnik NIN-ove nagrade za roman "Kuća sećanja i zaborava", koji je preminuo jutros u 84. godini bio je, sasvim opravdano, ličnost kojem je posvećen poslednji, 233/234 broj časopisa "Gradac".

- Odbijam svaku pomisao da su moje priče moje ispovesti. Ne volim kada se moj intimni život povezuje s onim što se nalazi u priči. Zato je idealna situacija da pisac ostane u anonimnosti. Naravno, malo je onih kojima je to uspelo.

Davno je to izgovorio književnik Filip David. Na sreću, u anonimnosti nije ostao. Da jeste, možda ne bismo imali knjige priča "Bunar u tamnoj šumi", "Zapise o stvarnom i nestvarnom" i "Princ vatre", romane "Hodočasnici neba i zemlje", "San o ljubavi i smrti", "Kuća sećanja i zaborava", TV drame, filmske scenarije…

Urednik broja, ali i časopisa Branko Kukić napominje u uvodniku, koji je naslovio - Sve u vatri - da bi o Filipu Davidu kao piscu srpske književnosti iz njenog najkreativnijeg posleratnog doba moglo dosta da se kaže, ali je malo rečeno. Uprkos tome, njegovo mesto je, smatra Kukić, značajno.

- Kada je objavio prvu knjigu pisci tadašnje generacije su napisali važna i značajna dela. To su bili pisci koji su odmah posle toga dobili svoje epigone. Onda se taj krug zatvorio i postao ponavljanje bez izlaza. Budući da nije učio u tom "razredu ponavljača", bio je pisac "sa strane". Ponovilo se staro pravilo da oni "sa strane", oni "iskosa" kad-tad dođu na vidno mesto. Ono je njega književnom promišlju - čekalo, bez njegove namere, bez želje, izuzetne ambicije. On je, opušten i lakog koraka, došao na to mesto…

Čitaocima je "Gradac" darivao delić opusa Davida, poput "Skice za priču o snu", koja je objavljena u tom časopisu 1975, ili "Bunara u tamnoj šumi", ili "Jedne noći u Varšavi", ili "Ničije zemlje", drame "Jednog dana, moj Jamele", ili scenarija "Svetovi u haosu"…

Tu je i davnašnji iskaz Filipa Davida, koji je na pitanje gde pronalazi motive za svoje pripovedanje odgovorio - Svuda.

- Ponekad se ta iskra, ta prva rečenica, iznenada zapali u čitanju, katkad, u razgovoru, ponekad u nekoj životnoj situaciji. Iznenada, sasvim neočekivano otvaraju se prolazi prema pričama koje nadilaze svakidašnjicu, a nevidljivim nitima vezane su za svetove, prisutne u našim maštanjima, ili predosećanjima. To su svetovi duboke intime, snova, svetovi onostranosti.

Čitav spisateljski posao je težnja, kako je navodio književnik, za savršenstvom – postići čudo rečima, otkriti nove mogućnosti jezika, udahnuti dušu prikazima. Ali, pisanje je i borba s košmarnom stvarnošću:

- To je pokušaj da se ona savlada, dovede u red mehaničkom strukturom priče. Reči imaju rušilačku i graditeljsku snagu,

Časopis je doneo i eseje mnogih kolega i prijatelja o književniku, od Boža Koprivice, Jovice Aćina, Nemanje Radulovića, Žarka Paića, Nenada Prokića, Milana Đorđevića, preko Sava Stjepovića, Marjana Čakarevića, do Jasmine Vrbavac i inih.

Pavle Ugrinov je 1987. zapisao da ako su priče Davida kratke, ako mu je knjiga sastavljena od "svega" deset priča, utoliko bolje:

- Inače ih moramo čitati ponovo, skoro svaku priču po dva do tri puta, da bismo se približili ili razumeli njenu tajnu i smisao… Takođe, mi na taj način otkrivamo i istinske vrline, pa i neke nedostatke knjige, tačnije rečeno: privlačnost, uzbudljivost i lepotu same Davidove prozne umetnosti. Priređujemo sebi dubok doživljaj otkrivajući smisao jednog mističnog opšstva koje nas okružuje i u kome najčešće nesvesno boravimo; kao i sjaj slika koje mu daju vrednost umetničke tvorevine.

Pored prepiske s Pekićem, ili Mirkom Kovačem, tu je i nekoliko intervjua iz različitih decenija s Davidom, kao i onaj koji je dao Radmili Gikić nakon što je za knjigu iz 2014. "Kuća sećanja i zaborava" dobio NIN-ovu nagradu, u kom se osvrće na čitav život pa i na trenutak kad mu je 1993, posle mnogo godina rada, zabranjen ulazak u zgradu Televizije Beograd i kad je dobijao uvredljiva anonimna pisma s pitanjem šta traži u Srbiji i zašto ne ode u Izrael, iako je rođen u srcu Šumadije…

- Aludirajući na tekstove koje sam objavljivao u "Našoj borbi", tada veoma uticajna Mirjana Marković, supruga Slobodana Miloševića, napisala je kako srpsku vlast kritikuje neko kome, eto, "srpski jezik nije maternji". Na takve i slične kritike uvek odgovaram isto. Srbija je bila i ostala moja domovina.

Vidosav Stevanović je tako zabeležio da ga je Davidom spajao otpor svim oblicima našeg puzajućeg fašizma, ali i da mu je Filip ostao privržen i u najtežim časovima:

- Nikada me nije ogovarao, ni napadao, niti mi ikada dao i najmanji povod da se naljutim. Pružao mi je pomoć i kad je nisam tražio, svedočio kad su pokušavali da izbrišu moju ulogu u osnivanju Nezavisnih pisaca i Beogradskog kruga… Uzvraćao sam mu koliko sam mogao, tako ću činiti dok živim. A među mojim omiljenim naslovima nalaze se i dva Filipova: "Bunar u tamnoj šumi" i "Hodočasnici neba i zemlje".

Filip David je, podsetio je Miljenko Jergović u "Gradcu", četvrti iz kvarteta, kojeg još sačinjavaju Danilo Kiš, Mirko Kovač i Borislav Pekić, "moćnih, stilski i intelektualno izražajnih, ali i vrlo različitih prozaista":

- Osim što su jedan drugome posvećivali svoje romane ili pripovetke - čini mi se da je svaki svakome posvetio barem po jedno svoje delo - i što su bili privatno i svetonazorno bliski, oni nikada nisu iskazivali onu vrstu bliskosti koja bi ih, metaforično govoreći, dovodila na istu policu u kućnoj biblioteci… David je objavio najmanje od sve četvorice, baštinik borhesovskih tradicija, fantastičar, prozni kanibalist, koji je dugo, kao đavo od tamjana, uzmicao pred savremenošću u svojim prozama, sve do romana "Kuća sećanja i zaborava" je bio gospodar mita i prošlosti.

Bonus video: Komemoracija Albahariju