Premijera predstave "Cement Beograd"
Premijera predstave "Cement Beograd" Foto:TANJUG/ TANJA VALIC

Premijera u Beogradskom dramskom pozorištu. ''Cement'' po Hajneru Mileru, napisao Milan Ramšak Marković, režija Sebastijan Horvat.

Ova mašina ubija fašiste/toliko o toleranciji/ova mašina ubija fašiste/toliko o evropskoj kulturi/ova mašina ubija fašiste/toliko o građanskom moralu/ova mašina ubija fašiste/toliko o feminizmu/ova mašina ubija fašiste/toliko o našoj tradiciji/ova mašina ubija fašiste/toliko o borbi za porodične vrednosti/ova mašina ubija fašiste/toliko o levičarskom kukanju.

Ovim stihovanim političkim stejtmentom pisac i reditelj otvaraju beogradsku verziju svog “Cementa“, završni deo trilogije započete u Zagrebu, pa nastavljene u Ljubljani. Sve tri predstave se naslanjaju na Milerov istoimeni tekst iz sedamdesetih, koji je pak adaptacija romana sovjetskog pisca Fjodora Gladkova iz 1925. godine. Izgradnja novog društva na ruševinama starog sveta osnovna je ideja svih ovih dela, ali iz različitih perspektiva. Nas interesuje ova beogradska, današnja, koja počinje prilično maglovito, citatom sa početka: da li se mašinom koja ubija fašiste ironizuju tolerancija i sve ostale proklamovane ideje evropske kulture? I šta je uopšte “mašina koja ubija fašiste“? Referiše li se time na Milerovu “Hamletmašinu“, tu radikalnu kritiku revolucije.

Previše je ovo intertekstualnosti za jednu kritiku.

Predstava Beogradskog dramskog pozorišta je sastavljena iz dva potpuno različuta dela, takoreći iz dve predstave, gde antipodi čine celinu: prvi je o namerama revolucije, drugi o njenim rezultatima; prvi o rađanjima društva iz ideje, drugi o zalasku tog društva u vremenu bez ideja; prvi o neograničenoj mladosti, drugi o sve tešnjim granicama starosti. No, koliko god taj splet ideja i referenci deluje kompleksno i komplikovano, rezultat je krajnje pojednostavljen u realizaciji.
U prvom delu šestoro mladih glumaca – Ivan Zablaćanski, Emir Ćatović, Nedim Nezirović, Isidora Simijonović, Marija Pikić i Bojana Stojković nastupaju jedinstveno, kao hor. Oni su taj siloviti početak, ta mladost prepuna snage i energije, koja snažnim zamasima tela odgovara na muziku (kompozitor Drago Ivanuša, koreografija Ana Dubljević). Zadivljujuća kondicija, uzbudljiva muzika, divlji ples. Između mehaničkih kretnji, grupa se povremeno obrati publici sa jednosložnim rečenicama – parolama, pristiglim iz arhive dece cveća: hajde da se upoznamo… hoću prozor… nisi sam… Ovaj recitativni performans ili performativni recital agresivno istrajava u svojoj jednoličnosti. Idući ka kraju, rečenice se sve slabije razaznaju, poklopljene bukom muzike, a ljudska grupa sve više dobija obeležje podivljale, a zapravo nemoćne grupe primata, koja skače i vrišti, i posle sat vremena jednakim intentitetom. Revolucionarni potencijal kao da se pretvorio u farsičnu rugalicu u ovoj petoj po redu replici na originalni Gladkovljev tekst. Revolucija kao grupna orgija u kojoj nema mesta za individualno herojstvo?

Divljanje završava ritualnim pranjem ruku. Dok dekorateri spremaju scenu za drugi deo i nešto sasvim dugačije, grupa vraća svoja donekle ljudska obeležja i poigravajući nestaje iza novog dekora.

I tako razularena mladost ili razularena revolucija bivaju poklopljeni nemoćnom starošću i – kako će se pokazati – zaboravom.

Gotovo prazan, čist scenski prostor iz prvog dela, smenjuje otužna slika dotrajalosti u vidu nagomilanih otrcanih stvari banalne svakodnevice (scenograf Igor Vasiljev). Starac i starica, Milena Zupančič i Miodrag Miki Krstović, dotrajavaju poslednje dane u nemaštini, bespomoćni i sami, u beketovskom kraju životne igre. Gubitak sećanja buši rupe u starčevom umu. Iz života, ili iz sećanja, nestaje ćerka. Zatim i žena. On ostaje sam, sa deformisanim rečima koje mu povremeno dopiru do svesti, nerazumljive. Zaborav ideala, zaborav života, zaborav revolucije. Sam za sebe, ovaj deo teksta Milana Ramšaka Markovića pruža mogućnost za veoma emotivno scensko uprizorenje. Ipak, reditelj se odlučuje za hladan pristup, pa Zupančičeva i Krstović nisu imali previše prostora da se pomere iz funkcija svojih likova, s obzirom na koncept predstave.

A šta je koncept? Omaž estetici vremena u kojem je Milerov “Cement“ nastao, vremena od pre pola veka? Predstava teška za gledanje, sumnjivog rezultata.

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Ostavi prvi komentar