Uvijek mrziš prvog susjeda. I da nije bilo rata 90-ih, tako bi bilo. Osim toga, Hrvati i Srbi govore istim jezikom, pa im je to ogromna prednost - poruke mržnje i vrijeđanje lakše je izgovoriti na svom jeziku, kaže reditelj Predrag Ličina.

Predizborni spot Srpske demokratske samostalne stranke Milorada Pupovca (SDSS) u režiji Predraga Peđe Ličine pravo je osveženje u toj vrsti vizuelnog izražavanja.

Notorni Ličina, da se poslužimo rečnikom iz njegovog uradka “Pupi je kriv za sve”, napravio je zabavnu, provokativnu politčku satiru poigravajući se skoro svim teorijama zavere i svakodnevnim optužbama sa kojima se suočava Pupovac.

Sa rediteljom iz Hrvatske razgovaramo o pomenutom spotu, poslednjem filmu po kom je najpoznatiji u regionu, horor komediji opet provokativnog naziva – “Poslednji Srbin u Hrvatskoj”, zatim o njegovim trenutnim aktivnostima, Hrvatskoj u vreme izbora i korone, ali i jednom starom ostvarenju u kom mu je glavnu ulogu igrala Severina Vučković.

Ličina je vrlo duhovit sagovornik, uostalom kao i njegova dela…

Prvo, svaka čast na predizbornom spotu SDSS-a „Pupi je kriv za sve“. Skoro se nije pojavilo nešto tako inventivno i intrigantno u oblasti gde uglavnom vladaju estetika patetike, bajkoviti pejzaži i obećanja o boljem životu. Ko je kriv za tako dobar spot, Ličina, Pupovac ili neko treći?
– Prvo, ja se iskreno zahvaljujem na svim ovim pohvalama. Probali smo napraviti nešto potpuno drugačije od klasičnog političkog marketinga i čini mi se da smo uspjeli. Općenito, u kampanjama nedostaje humora i iskrenosti. Da sam ja političar, moja poruka bi bila „Zatvorit ću 200.000 radnih mjesta i povećat ću pdv na 41 odsto“ i snimio bih najtužniji spot ikad. Za spot „Pupi je kriv za sve“ ima dosta krivaca i može se reći da sam ja jedan od glavnih. Koristim ovu priliku i da pohvalim klijenta koji je shvatio šalu dok je bila na papiru i koji je pristao da istu šalu zabilježimo okom kamere.

Kakve su reakcije u Hrvatskoj?
– Uglavnom odlične. Imali smo sreće da se lansiranje spota poklopilo sa zastrašujućim otkrićem da je supruga Miroslava Škore, čelnika novokomponovanog Domovinskog pokreta, 80-ih godina pisala za pročetničke američke novine “Amerikanski Srbobran”. Gospodin Škoro potom je oštro napao Pupovca da to nije istina i da mu je ovaj sve smjestio.

Bili se veoma dosledni u provokaciji, praktično sve do poslednjih 7-8 sekundi spota kad čujemo glas Tihane Lazović koji poručuje: „Budi ono što jesi, poštuj ono što nisi“. Da li ste se plašili da „običan glasač „u Hrvatskoj neće razumeti takav pristup?
– U političkoj satiri uvijek ima određena količina provokacije. Takvu vrstu humora ne mogu razumijeti baš svi. To vam je kao kad ispričate užasno smiješan vic ispred deset ljudi i dvojica se ne nasmiju. Zbog toga i postoji dio publike koji je uvjeren da je sve izrečeno u spotu nepobitna istina, pa imamo komentare: „To sam ja govorio cijelo vrijeme“ ili „Kakav je sotona taj Pupovac – ZDS!“

Vi ste oduvek bili skloni provokaciji. Ne znam koliko ljudi zna ili se ne seća, da ste pre 15-ak godina uzeli Severinu da glumi u vašem kratkom filmu „Gde je nestala Slovenija?“ I zaista je bila sjajna. To se otprilike poklopilo sa popularnošću jednog drugog njenog „filma“…
– Dobro da ste me podsjetili na oba filma. To je bilo toliko davno da sam pomalo i zaboravio na njih. „Gdje je nestala Slovenija?“ nastao je povodom njihovog ulaska u Evropsku Uniju i Severina glumi voditeljicu dnevnika koja nas obavještava da je Slovenija zaista nestala i na njeno se mjesto ulilo Jadransko more. Time su Mađarska i Austrija dobile more što ugrožava hrvatski turizam.
S drugim filmom nemam nikakve veze, osim što sam se čuo sa Severinom nekoliko dana poslije premijere. Rekao sam joj da je film trebalo raskadrirati, ali i također da kratki dokumentarni film u jednom kadru ima određenu težinu. Njoj je to bilo jako smiješno kad je čula, a ja sam bio zadovoljan što sam nekome popravio raspoloženje.

Najveću slavu vam donosi film vrlo provokativnog naslova „Poslednji Srbin u Hrvatskoj“. Puno ste govorili o tom ostvarenju i publika u Srbiji je mogla da ga pogleda. Kako vam se sad sa distance od godinu-dve od nastanka čini prijem tog filma i u Srbiji i u Hrvatskoj?
– S filmom je situacija gotovo identična kao i sa spotom „Pupi je kriv“ za sve. Ljudi ili razumiju šalu ili ne. Reakcije su podjednake i u Srbiji i u Hrvatskoj. Oni koji su shvatili, njima je film “wow”. Oni koji nisu, njima je film najgori svih vremena. I s filmom sam imao sreće – premijerno je krenuo na jednom stream servisu paralelno s korona krizom i bio tokom marta (to vam je ožujak) najgledaniji film. Većina ga je ljudi zapravo pogledala sada na TV-u, jer iz godine u godinu sve manje ljudi ide u bioskop (to vam je kino).

U tom filmu imamo zombi virus koji svetski moćnici ubacuju među Hrvate i od njih prave čudovišta. Jedini otporni na virus su Srbi, u jednom trenutku Srbi su i jedini spas za Hrvate koji ne žele da se zaraze. Danas živimo virus koji jednako pogađa i Srbe i Hrvate i Kineze i Amerikance. Zajednička akcija se nameće kao jedini spas. Koliko su Srbi i Hrvati, naviknuti da „vole da se ne vole“, zreli za delovanje u cilju opšteg dobra?
– Pa uvijek mrziš prvog susjeda. I da nije bilo rata 90-ih, tako bi bilo. Osim toga, Hrvati i Srbi govore istim jezikom, pa im je to ogromna prednost – poruke mržnje i vrijeđanje lakše je izgovoriti na svom jeziku. Zamislite da po istom principu Hrvati mrze Austrijance, a Srbi Mađare – pa kako nekog izvrijeđati na njemačkom ili, ned’o bog, na mađarskom?

Kakva je situacija u Hrvatskoj trenutno, snima li se, ima li posla za filmadžije i za umetnike generalno?
– Teška i bezizlazna. Ostaje nam jedino snimati predizborne spotove, jer jedino izbora u Regionistanu ne nedostaje.

Šta vi trenutno radite?
– Trenutno sjedim, pijem kavu i pušim. Čekam da ovih dana izađe moja druga zbirka priča „Bljuzga u podne“. Upozoravam napaćeni narod da krajem avgusta (to vam je kolovoz) knjiga izlazi u Laguninoj „Biblioteci bez prijevoda“. Također, koristim ovu priliku i da uputim tople pozdrave mojoj beogradskoj urednici Janji Stjepanović.

U Srbiji ste radili nedavno dve epizode serije „Ujka – novi horizonti“, pre toga ste bili deo tima serije „Nemoj da zvocaš“, da li imate u planu neki novi projekat kod nas?
– Meni je Srbija druga domovina, nakon otadžbine Hrvatske, rekli bi Hrvati – matica. Ja posljednjih godina provodim dosta vremena u glavnom gradu gdje ponekad režiram televizijske reklamne oglase, a ponekad i po koju epizodu TV serija, tako da se narod u Beogradu potpuno navikao na Ličinu purgera. Očekujte me brzo natrag. Mada ova korona… Ajde, nećemo sad u depresivni evropski film za nagradu. Samo veselo!

Kako vam se čini ova predizborna kampanja u Hrvatskoj? Hoće li HDZ izgubiti vlast ili će uz pomoć Škora nastaviti da vlada?
– Predizborna kampanja je kao i država. Iz godine u godinu sve je veći trash. Kako sada stvari stoje HDZ će sa Škorom sastaviti Vladu. Ja to vidim kao odličnu priliku da se zemlja još unazadi za koju godinu. Tu vidim i svoju šansu, jer bih mogao uskoro u Hrvatskoj snimati „Sluškinjinu priču“ kao dokumentarni film. Ja vam se u politiku i izbore baš ne razumijem. Sve je ovo bila šala-mala.