Milan Vlajčić Foto: cccccccccccccccc

Iz centra grada su se moji pedesetih godina preselili na Čuburu. Brat I ja smo se družili sa decom iz ulice bez generacijskih odvajanja. Sva dvorišta su bila naša. Ali su braća, kad ih je bilo više, poštovala pravila starešinstva.

Nisam imao starijeg brata. Ja sam bio stariji brat. U školi je nekoliko njih imalo starijeg brata ili sestru. Za mene, oni su bili drugačiji, zaštićeniji i društveniji.

Jednom prilikom kada  smo se vraćali iz škole moj drug Miloš i ja, pred njegovom kućom u ulici Kornelija Stankovića, sreli smo jednog za moje pojmove odraslog mladića. Bio je crnokos, jake brade, strog, zbog naočara, distanciran.

„To je moj brat Milan“, posle susreta, bez predstavljanja, rekao je Miloš. „On studira književnost “.

Na raspustu pred gimnaziju, majka mi je izdejstvovala, na moje uporno traženje, da me prime na radnu akciju. Pošto je njena veza bila sekretarica u rektoratu BU, to sam zapao, ni manje ni više, nego u brigadu Filološkog fakulteta. ORA 1960 naselje Đuro Đaković, radni zadatak probijanje auto – puta kroz Grdeličku klisuru. Četrnaestogodišnjak u istoj baraci sa studentima svih odseka i različitih godina studija. Zapamtio sam im likove, imena, bio je to moj prvi izlazak na životnu scenu. Bili su to mahom studenti književnosti: Ljubiša Jeremić, Milan Komnenić, Mirjana Popović, Ilija Moljković, Dževad Sabljaković, vršnjaci i kolege Miloševog brata.

Posle nekoliko godina i sam sam upisao Grupu za opštu književnost sa teorijom knjizevnosti  na Filološkom fakultetu. Moji drugari sa radne akcije su već uveliko završili studije i otišli u redakcije, institute ili na fakultete. Pored književnosti, među studentima je bio veoma popularan film. U Kinoteci, u koju se obavezno odlazilo, okupljali su se ljubitelji filma svih generacija. Dolazili su Kinoklubaši, Makavejev, Pavlović, Babac, studenti režije i mi sa Svetske. Tu sam prepoznao Miloševog brata Milana Vlajčića. Već je uveliko pisao za kulturne rubrike Studenta, bio član redakcije studentskog časopisa Vidici, a angažovan je za stalno i u novopokrenutom listu Mladost.

Nekoliko studenata sa naše grupe učlanilo se u Filmsku omladinu, organizaciju za filmsko obrazovanje mladih, i pokrenuli časopis „F“. Urednici i saradnici su bili: A.B.Kostić, A.Puslojić, M. Stanisavljević, I. Rastegorac, B. Tirnanić, B. Kalafatović, L. Stojanović, Milan Vlajčić. Bio sam podpredsednik FO i sekretar redakcije „F“-a. Film više nije bio samo gledanje, već stručno praćenje i kritično opažanje. Konkurisao sam i bio primljen na odsek filmske režije Akademije za pozorište, film, radio i televiziju. Diplomirao sam iste godine kad je održan prvi FEST, 1971.

Od početka sam bio prisutan i  birao umetničke i eksperimentalne filmove za filmski program SKC-a. Oko FEST- a se iz godine u godinu formirala jedna grupa zaljubljenika i kritičara i bila obavezan dekor svake projekcije i konferencije za štampu. Na projekcijama za novinare u maloj sali Sava centra, znalo se gde sedi Vlada Andrić, Bora Anđelić, Dukić, Špiček, Bunjac, Sava Trifković, Švaba Dravić. 

Vlaja, tako su ga svi zvali, nije više bio samo stariji Milošev brat, već moj stariji kolega i savetnik za filmove koje obavezno treba da vidimo. Uvek je sedeo neposredno ispred mene, kako bi mogao da mi dobaci neki utisak u toku projekcije. Neštedimice je delio svoja opažanja i demonstrirao poznavanje prethodnih filmova svakog  autora. Imao sam privilegiju da se zajedno vraćamo autobusom 17 iz Sava Centra. Do njegovog stana na Neimaru, proanalizirali bismo još jednom sve što smo tog dana gledali. Tu privilegiju da čujem mnostvo podataka, da slažem vrlo važne činjenice za pristup svakom filmskom delu, imao sam zahvaljujući delimično i tome što sam Milošev školski drug. Već sam bio kao student pod jakim uticajem dvojice neverovatnih profesora Vlade Petrića (Istorija filma) i Dušana Stojanovića (teorija filma), Vlaja je bio treći sa čijim sam se mišljenjem slagao ili mogao da započnem diskusiju na ravnopravnoj osnovi. Pod uslovom da sam kao i kod pomenutih profesora, znao bar za devetku.

Menjali su se režimi, vođe odlazile i umirale, vodili se ratovi do raspada države, strašno doba kroz koje smo prolazili, trebalo je da nas slome, preobrate, kao što se to desilo nekima od nas. Ali opremljeni znanjem o raznim oblastima, filmu, literaturi, slikarstvu, muzici, mogli smo da opstanemo i u oskudnim vremenima, kada se menjala istorijska i kulturološka slika, kada su na scenu nastupili razni nacionalizmi, kad je nadvladao primitivizam.

Pandemija je ukinula sastajanja  u našem kafiću nedeljom u podne. Rada, Nebojša, Vuk, otac Dalibor, Periša, izgubili smo onu dragocenu nit, sigurni kutak važan za naše opštenje i kritičko preispitivanje. Osećali smo se napušteno, jer Vlaju, najstarijeg među nama, njegova Duška je uzela pod svoje, preduzimajući sve da ga zaštiti od pošasti. Ali ipak, kada je pandemija popustila, iskoristili smo osunčani nedeljni dan da se onako „brzinski“ sretnemo. Neočekivano banuo je i Milan. Iskoristio je neko međuvreme, da se iskrade, skloni od Duške i da nas ispuni svojim najnovijim opažanjima, pročitanim knjigama, odgledanim filmovima, muzikom. Blistao je, završio je knjigu, dva izdavača se bore da mu je objave. Rastali smo se kao nekada, Rada u pravcu Karađorđevog parka, Nebojša u pravcu Kalenića, ja prema Crvenom krstu, a Vlaja niz Braničevsku u potrazi za specijalnom markom kiselog mleka, jedinog koje Duški prija.  Bio je to poslednji susret sa Milanom Vlajćem, spiritus movis našega serkla. 

Danas se završava jubilarni 50. FEST. Ove prohladne februarske večeri, dok se nogu pred nogu vraćam ka Čuburi, pred mojim usamljenim koracima, sećanja i tišina. Nemam s kim da podelim utiske sa juče i danas odgledanih filmova. Nema zastajkivanja, analize, kritike, nema podeljenih utisaka o rediteljima, glumcima, filmskim čarobnjacima. Nema starijeg brata mog školskog druga, da mi izruči na prelazu sa Čubure na Neimar, sve svoje vispretno znanje i erudiciju, vrhumskog poznavaoca literature, muzika i filma.

Ostaje mi da žalim što te nedelje nisam ispratio Vlaju do Kornelija Stankovića i pomogao mu da nađe Dukat, kiselo mleko. Za njegovu Dušku.

Bonus video: Komemoracija Milanu Vlajčiću

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Ostavi prvi komentar