Miljenko Jergović: Izlet u Temišvar

Uz dozvolu Miljenka Jergovića prenosimo njegov tekst koji je prvobitno napisan za list "24sata", a zatim objavljen na portalu Ajfelov most.

Prošle smo srijede krenuli na izložbu Constantina Brancusija. Najprije ćemo u Beograd, tamo ćemo prenoćiti, obići knjižare, vidjeti se s prijateljima, pa u petak u Temišvar. Sve je u posljednji čas precizno i pomno organizirano: izložba se u nedjelju zatvara, ulaznica već odavno nema, na internetu piše da je sve rasprodano. Ali naši prijatelji Boris i Anđela znaju kako ćemo. Po profesiji on je filmski redatelj, autor i koautor brojnih spotova, filmova i televizijskih serijala posvećenih povijesti umjetnosti i likovnim avangardama, kao i muzičkome novom valu s početka osamdesetih. Anđela je kiparica, a usto se, kao žena zlatnih ruku i brze pameti, bavi koječim u vezi snimanja, montaže, dizajniranja.

S nama su još Vlada i Vesna, on je čuveni beogradski liječnik i znanstvenik, intelektualac raskošnih znanja i interesa, ona je prevoditeljica s engleskog, vrlo ozbiljne karijere, ali i usmenog pripovjedačkog dara. Sve u svemu, odlično društvo za Brancusija, jednog od onih genijalnih Rumunja i Europljana našega dvadesetog stoljeća, i neusporedivo utjecajnog, moćnog i velikog kipara. Protoavangardista, koji je vidio svijet očima budućnosti i s kojim se prosječan jugoslavenski dječarac (ili djevojčica) prvi put susreo u sedmom ili osmom razredu osnovne škole, fotografije dva Brancusijeva rada, uz Picassa i Roya Lichtensteina (čini mi se), ilustrirale pojam i lekciju o modernoj umjetnosti.

Bili su to “Poljubac” i “Princeza X”. Naročito nas je, dvanaestogodišnjake, ozarila “Princeza X”, rad koji je prvi put bio izložen na Salonu neovisnih u Parizu 1920, i prikazivao je jedan prelijepo stilizirani brončani falus. Do danas, ostao sam zahvalan sastavljačima udžbenika, koji su djecu uputili u dvije stvari: da su granice umjetničkih sloboda tamo gdje ih je umjetnik povukao i da svatko u djelu vidi ono što želi ili što može vidjeti. Brancusi je idiotima nazivao one koji bi njegovu umjetnost povezivali s apstrakcijom, tvrdio je da on prikazuje i pokazuje istinu i bit pojava, ljudi, predmeta.

Od Beograda do Temišvara vozimo se kroz sela i varoši zapadnog Banata. Na malogranični prijelaz Jaša Tomić ulazimo kao u film Béle Tarra, nakon čega se još neko vrijeme, u tri automobila, jedan za drugim, vozimo kroz nenaseljenu pustaru, u kojoj samo znakovi za markaciju ceste, što se ponavljaju sa svakim sljedećim kilometrom – kao nekad što je bilo uz Jadransku magistralu, potvrđuju da smo u Rumunjskoj.

Ubrzo, međutim, to će se promijeniti i naći ćemo se u gradu kakav ne bi bilo lako zamišljati. Ne samo da je veći od, recimo, Pečuha ili Osijeka, Subotice ili Novog Sada, nego je u vizurama tog grada, u štedrim i pomalo šokantnim širinama i brojnosti njegovih trgova, te u stilskoj i kulturološkoj raznolikosti i veličini njegovih građevina, nešto što se čini mnogo ozbiljnijim i pluralnijim. Temišvar na istom je Zapadu, u istoj onoj famoznoj Kunderinoj srednjoj Europi, kao svi ovi gradovi; ovaj grad po koječemu je i zapadnije od njih, a istovremeno je na nekom dalekom i dubokom Istoku, mnogo daljem i dubljem od tih 245 kilometara, koliko ga, recimo, dijeli od Osijeka. U putnikovom bi iskustvu mjesta i katalogu vizura Temišvar bio najbliži nekim od gradova na zapadu Ukrajine.

Izložba naslova “Rumunjska izvorišta i univerzalne perspektive”, načinjena od djela posuđenih iz rumunjskih zbirki, te od Centra Pompidou, Tate galerije i Zaklade Guggenheim, otvorena 28. rujna prošle godine, u sklopu programa “Temišvar – Europska prijestolnica kulture 2023.”, predstavlja svojevrsnu studiju slučaja: od genijalnog seljačkog sina, pastira koji je djeljao figure od drveta, preko akademca koji će nakon dva mjeseca pobjeći od Rodinove radionice, govoreći da ništa ne raste pod velikim stablom – iz perspektive bliskih klimatsko-bioloških i kulturoloških pretpostavki reklo bi se: pod velikim orahom! – do onoga koji će mijenjati jezike kiparstva i moderne umjetnosti, i nanovo će re-stilizirati svijet.

U nekim od radova na izložbi, onim najčuvenijim koje smo prethodno već vidjeli, ili smo ih poznavali s fotografija, i znali ih iz opisa nekih od darovitijih likovnih pisaca našega doba, ali i onim koje vidimo prvi put, Brancusi spaja dva najudaljenija umjetnička i ljudska iskustva: iskustvo pećinskog ili plemenskog umjetnika s iskustvom posljednjeg umjetnika na Zemlji. Recimo, glava “Danaide”, koju je 1908. kao tridesetdvogodišnjak od kamena načinio u Bukureštu, izgleda kao da je istodobno iz pretpovijesti i postpovijesti. Čudesno, neobično potresno djelo. Constantin Brancusi sedam je godina bio stariji od Ivana Meštrovića, ali se, za razliku od našeg kipara, nije naročito interesirao za nacionalne teme i narodnu epiku. To ga je učinilo barem stotinjak godina suvremenijim, a možda i tisućinjak godina davnijim. Budem li stigao, budem li pronašao formu, esejističku ili proznu, pisat ću o Brancusiju i njegovoj “Danaidi”. Ovo neka bude podsjetnik.

Umjesto da nakon izložbe pođemo nazad prema Beogradu, smjestili smo se u hotel i ostajemo da tumaramo po temišvarskim trgovima, pijemo, jedemo i razgovaramo. Ovo posljednje će, ipak, biti najvažnije. Na zapadnoj strani Trga ujedinjenja, za koji bedeker kaže da je najstariji u gradu, redom su građevine Temišvarske eparhije, Srpske pravoslavne crkve. Tu im je i saborna (katedralna) Crkva vaznesenja Gospodnjeg. Građena davno, u duhu baroka i klasicizma, pa opožarena 1737, crkva svoj današnji unutarnji oblik dobiva 1843, kroz rad rezbara Mihaila Janića i slikara i ikonopisca donekle tajanstvene biografije Konstantina Danila. Tko je bivao po srpskim, grčkim, ruskim crkvama, ovdje bi mogao vidjeti nešto drugo. Pored ostalog, jednu od onih rijetkih prilika kada jedna kultura (ovaj put srpska) promatra sebe očima drugih i drukčijih kultura. Na suprotnome, istočnom kraju Trga ujedinjenja, katolička je, Katedrala svetog Jurja, građena između 1736. i 1774, a lani svečano blagoslovljena nakon petogodišnje obnove. Svečani blagoslov predvodio je tada papinski nuncij čije ime vrijedi spomenuti: Miguel Maury Buendía. Macondo, doista!

Godinama Crkva vaznesenja Gospodnjeg bila je zajednički hram Srbima i Rumunjima, da bi 1864. došlo do podjele, koja začudo nije završila krvavo ni zlobno. Na Trgu pobjede 1936. započinje gradnja rumunjske Saborne crkve Sveta tri svetitelja, koja će biti dovršena u najgora doba: 8. rujna 1941. Najviša građevina u Temišvaru, s tornjem visokim devedeset šest metara. Vrlo neobična, premda impresivna građevina, u stilu koji podsjeća na moldavske crkve i manastire. Gledatelja mogla bi podsjetiti na scenografije ranih nijemih i crno-bijelih filmskih uprizorenja grofa Dracule. Iznutra, crkva je već mnogo konvencionalnija, premda svojom ogromnošću, tim velikim obuhvatom prostora i zraka, sugerira štošta što je u vremenima njezina nastanka bivalo poprilično daleko od Boga i vjere. Veliki narodi pred rat išću velike crkve, koje će ih obodriti i isisati strah iz njihovih srca… U ratu i nakon rata narodi se, poraženi, smanjuju, a crkve ostaju iste. Uglavnom prazne.

U Temišvaru 16. prosinca 1989. izbili su, nakon uhićenja madžarskog protestantskog svećenika Lászla Tőkésa, građanski nemiri. Narod se okupljao na Trgu pobjede, ispred bijele zgrade kazališta. Okupljenih na Trgu pobjede, mnogo širem i većem od Jelačić placa, bilo je, procjenjuje se, i sto tisuća. Grad ukupno broji tek trostruko više stanovnika. Najprije je to bila mirna pobuna, ljudi kao da su bili opijeni i ošamućeni slobodom, trajali su govori s balkona na zgradi, sve dok organi reda i zloglasna tajna policija Sekuritatea nije krenula u napad. Oni će mirnu pobunu pretvoriti u narodnu revoluciju, i već će se 20. prosinca Temišvar proglasiti prvim rumunjskim gradom slobodnim od komunizma. Dan kasnije Ceaușescu, koji se prije vremena vratio iz posjete Iranu, organizira kontramiting u Bukureštu, na kojem se događa nešto što se nikad više nigdje neće dogoditi: više od sto tisuća ljudi spontano se, bez do kraja jasne ideje o onome što čine, okrenulo protiv onog tko ih je tu doveo. Jasno pamtim sve te slike iz Temišvara i Bukurešta, koje su na našim televizijama izravno prenošene. Tužno je u što se nakon toga izvrgnula misao o slobodi…

Naokolo su, po fasadama zgrada oko Trga pobjede, male i diskretne spomen ploče. Tu je ubijen taj i taj. Ovdje je poginula ta i ta. Nekoliko desetaka koraka dalje živa ulična česma, s koje se turisti i domaći često napiju: tamni metalni kubus, na kojemu su ispisana imena svih koji su u Temišvaru poginuli u prosinačkoj revoluciji 1989, iz kojeg neprestano istječe voda. Vječna voda funkcionalnija je od Vječne vatre.

Sutra, u rano jutro, s prozora hotelske sobe gledam u kišu i u tornjeve temišvarske sinagoge. Iz daljine prepoznajem da je to sinagoga, premda je izbliza nikad nisam vidio. Stil u arhitekturi i u književnosti katkad je rječitiji od sadržaja…

Bonus video: Stevo Grabovac, ovogodišnji dobitnik NIN-ove nagrade