Prof. dr Goran Milašinović, kardiohirurg Foto: Predrag Mitić/Laguna/Promo

I Srbiji i Balkanu i svetu je potreban novi humanizam jer su liberalni, socijalni i evolucijski potrošeni i zarđali, ne zna se koji više. Slobodna volja, pravo glasa, feminizam, LGBT, sve su to stare teme i nisu napravile ljude srećnijima, budući da se u talogu svih tih divnih ideja uvek na kraju kondenzuju materijalizam i otuđenje čoveka, kaže u razgovoru za Nova.rs profesor dr Goran Milašinović, ugledni kardiohirurg, cenjeni pisac i prvi čovek Nacionalne komisije za saradnju sa Uneskom.

Dok punom parom radi na sva tri fronta, uskoro se očekuje film rađen po njegovoj knjizi „Slučaj Vinča“ a, kako kaže, stvara roman koji se temelji na istinitom događaju iz bliske prošlosti u nas, ali ovaj put skreće sa antropofilne teme na ekološku.

Bavite se ljudskim sudbinama i u literaturi i u svakodnevnom poslu. Možete li kroz sliku pojedinca da date presek stanja našeg društva?

– Literaturu vidim kao način da se umetničkim sredstvima viviseciraju društvo, čovek i vreme u kome živimo. Pisac je psihološki i narativni slikar svog vremena, hroničar svoje generacije. Dakle, treba samo ispričati neku priču i udubiti se u nečiju biografiju, sinhronijski i dijahronijski, ali što je moguće jednostavnije i stilski lepše. Zbog toga su mi bliži Šekspir i realisti iz XIX veka nego Džojs i modernisti. Takođe, zbog toga se u svom pisanju često oslanjam na istinite događaje kao polazište. Uopšte, mislim da je literatura, pre svega roman, opstala i dalje živi baš zbog priče, budući da čovek ontološki ima stalnu potrebu za istraživanjem, otkrivanjem, iščekivanjem. To je u knjigama intriga novih stranica, budućih događaja, razvijanje radnje, iščekivanje razrešenja.

Koji je segment društva najzdraviji? Postoji li neoštećeno tkivo?

– Zdravo društvo, kao i pravedna država, ne postoje, od Platona pa naovamo. Ali mogli bismo, možda, govoriti o vitalnosti, nekom kolektivnom vigoru, unutrašnjem plamenu nekog etnosa. Naše društvo je izrazito eklektičko, proizvod različitih vektora, pa je to već dovoljan izvor stalnih previranja i borbi, što mislim da je za jedno društvo mnogo bolje nego pasivno prepuštanje vidljivim i nevidljivim autoritetima. Ne samo Istok ili Zapad kao dilema, nego i sukob sela i grada odnosno tradicije i modernosti, definisanje elite, mitomanska svest, kao i još neka pitanja deluju kao večni izazovi i uzroci trajnog nemira, što nas drži stalno u budnom stanju. Ponekad ti naši unutrašnji sukobi, nažalost, nisu nežni ni civilizovani, ali kao i u pozorištu, što je sukob žešći, katarza je izvesnija, a sa njom i duhovno pročišćenje, za razliku od farse koja umrtvljuje duh površnom zabavom i završava neminovnom masovnom sklerozacijom, uvođenjem društva u opštu anesteziju, nekim „kolektivnim Alchajmerom“.

Ima li terapije za ozdravljenje, ima li leka za beznađe?

– Potrebni su nam novi odnosi između ljudi, više ljubavi jedno za drugoga, ali i više ljubavi za planetu i prirodu, koju smo nemilosrdno uništavali i arčili, a sada je, izgleda, stigla naplata računa. Svetu, možda, treba neki novi romantizam. Umoran je od silnih promena, zadobio je vrtoglavicu od moderne i postmodernih pravaca, uplašen od sajber prostora i nanorobota, razočaran je veštačkim rajevima i izmaštanim vrednostima novca, nacije, velikih meta-naracija, pa bi sada da se vrati svojim korenima, izvorima, instinktima, svojoj pravoj prirodi.

Nakon 15 godina izašlo je reizdanje vašeg romana „Apsint“. Podeljenost našeg naroda između Istoka i Zapada, prema vašoj tvrdnji, ostaje nezaobilazna tema. Možemo li ikad prevazići tu podelu? Da li nam je nametnuta ili je alibi za greške?

Foto: Laguna/Promo



– Čini mi se da je taj fenomen Janusovog lica najdublji i najtrajniji kolektivni psihološki kompleks i nevidljivi imperativ našeg naroda. Problem je što podeljenost između Istoka i Zapada ne funkcioniše u nama samo kolektivno nego i na individualnom planu. Ponekad pojedinac oseća da su mu u istoj stvari bliski delimično pogledi Zapada, a delimično Istoka. U „Apsintu“ glavni junak Mihajlo Alić pred Prvi svetski rat 1914. ne zna pripada li Beču kao bečki lekar ili Srbiji kao svojoj etničkoj državi, u kojoj se rodio. Ovaj mentalni rascep je u njemu izazvao identititetsku, egzistencijalnu traumu te je izgubio tle pod nogama i našao se u stanju sličnom pijanstvu (od apsinta), disocirane svesti od uma. Međutim, iako se čini da svaka podeljenost slabi čoveka, ona ne mora da bude nužno konfliktna i frustrirajuća, nego može da bude kreativna i inspirativna. Nemci su u vreme Bizmarka sebe smatrali srednjoevropskim narodom (sa Istočnom Evropom kao svojom „baštom“), a od Adenauera zapadnoevropskim, i to kod njih, kao što vidimo, sasvim dobro funkcioniše. Naše balansiranje između Istoka i Zapada utemeljili su Nemanjići, kao dinastija, budući da su neki od njih bili orijentisani prozapadno, a drugi su se priklonili istočnim Romejima. Potom, slede dva despota koji su po kulturi bili apsolutno zapadnoevropski vladari. Pa dugi vekovi prisilnog pripadanja Orijentu. A od početka XIX veka i oslobođenja od ropstva, ponovo nas razdiru dijametralno suprotstavljene tendencije, s tim što se model sada definisao i zaoštrio: Zapad je Evropa, a Istok je Rusija. Istorija svih evropskih naroda je dinamika osvajanja i bežanije, smene krvavih sukoba i labavih saveza. Zbog toga je toliko teško danas uspostaviti jedinstvenu evropsku svest. Što znači da su svi evropski narodi na neki način žrtve suprotnih tendencija i podeljenosti.

Postoji li „usud“ podneblja?

– Geografija je tu manje važna, a više su važne granice interesa velikih i moćnih sila, zone dodira različitih vera, religija i drugih velikih meta-naracija kao, na primer, kapitalizam/komunizam. Naša bivša država Jugoslavija je važila za „nešto između“, ali to je bio samo spoljnopolitički marketing koji se nama iznutra veoma dopadao, jer kad se država raspala i kad se jednom „voda povukla“, videlo se da su se Slovenci i Hrvati kao državni korpusi „lakim skokom“ priklonili Zapadu, dok su Srbi i drugi ostali tamo gde su i bili, na razmeđi. Ipak, mislim da pripadnost nekom širem prostoru određuju sveukupni kulturni obrasci, a ne politika, ideologija ili religija. Grci su pravoslavni narod, geografski na istoku, ali kulturom ne samo da pripadaju Zapadu nego su njegov prototip. Naša kultura je apsolutna mešavina Zapada i Istoka, što je nesumnjivo bogatstvo. Svrstavanje samo na jednu ili drugu stranu bi dovelo do mnogo ozbiljnijeg psihološkog konflikta nego što ga imamo ovako podeljeni.

Ovih dana ste bili u žiži javnosti kao predsednik Nacionalne komisije za saradnju sa Uneskom povodom odluke predsednika Turske da Crkvu Svete Sofije od muzeja pretvori u džamiju. Kako komentarišete ovaj čin koji je uzburkao svetsku javnost?

– Po meni, problem treba sagledati iz tri dimenzije. Prva je legalno-pravna, odnosno da li je Turska imala na to pravo? Prema Konvenciji o Svetskoj baštini iz 1972. namena upisanog dobra nije specifikovana, što znači da je Turska kao država-članica Uneska imala pravo da promeni namenu Crkve Svete Sofije, te bi osporavanje značilo mešanje u unutrašnje stvari druge države. Druga dimenzija je Unesko, koji je već izrazio nezadovoljstvo jer Turska preko svoje Nacionalne komisije nije izvršila uobičajene, ne i obavezujuće, konsultacije sa Uneskovim telima pre donošenja odluke. Sada je na Međuvladinom komitetu za Svetsku baštinu, Centru za Svetsku baštinu pri Unesku i pomoćniku generalne direktorke za kulturu Otoneu Ramirezu, da prodiskutuju da li je Crkva Svete Sofije upisana kao serijsko dobro, Istorijski spomenici Istanbula, 1985, ovim činom zadržala „univerzalnu i izvanrednu vrednost“, i da li je upravljanje dobrom povređeno time što će freske ili deo fresaka biti u budućnosti prekriven zavesama. Treća dimenzija je kako se sve to reflektuje na nas i na našu kulturnu i duhovnu baštinu, pre svega onu na KiM, koja je, takođe, na listi Svetske baštine, ali kao dobro u opasnosti.

Da li se i na koji način reflektuje?

– Po mom mišljenju – da i to značajno, jer se videlo da smo bili u pravu kad smo preduzimali preventivne radnje da tzv. Kosovo ne postane punopravni član Uneska, budući da kad se jednom dogodi fet ankonpli, kao ovaj u Turskoj, šanse da se naša kulturna baština očuva prema našim merilima ostaju veoma mala. S tim u vezi, slučaj sa Crkvom Svete Sofije sigurno neće pomoći Prištini (Crkva Bogorodice Ljeviške u Prizrenu je već bila u jednom periodu džamija). Na kraju, važna je i etička dimenzija jer se na primeru Crkve Svete Sofije vidi zastrašujuća moć politike u odnosu na kulturu, pa čak i kada je reč o globalnoj, univerzalnoj svetskoj kulturnoj vrednosti, zbog čega sam očekivao i očekujem i snažniju reakciju svetske intelektualne elite.

Nakon što je Đerdap upisan na Unesko listu globalnih geoparkova ovog meseca, šta je sledeće?

– Na listi Svetske baštine prirode do sada smo imali dva rezervata biosfere Bačko podunavlje i Goliju, a sada i ovaj najnoviji geopark Đerdap. Nastavljamo rad na novim upisima, kako iz oblasti prirode, tako i materijalne i nematerijalne kulture. U najskorije vreme očekujemo upis „Zlakusne grnčarije“ i da se pridružimo serijskom upisu „Bukovih šuma Karpata i Evrope“. Naš Komitet za čoveka i biosferu (Man and biosphere, MAB) razmatra i Staru planinu. Takođe, nastavljene su aktivnosti na prekograničnom upisu rezervata biosfere „Mura-Drava-Dunav“, „Evropski Amazon“ pet država  – Austrije, Slovenije, Hrvatske, Mađarske i Srbije, kao i predupisne radnje za naš deo Limesa, Granice Rimskog carstva. Međutim, jednako važno je i upravljanje upisanim dobrima od strane definisanih upravljača i lokalnih zajednica, na čemu Unesko dosledno insistira.

Prof. dr Goran Milašinović Foto: Predrag Mitić/Laguna/Promo

Rekli ste da je ovo vreme u kome iz sadašnjosti moramo da se prebacimo u budućnost ili da čak živimo u prošlosti. Gde ste vi u toj vremenskoj putanji?

– Mislio sam na kovid-19 i činjenicu da smo primorani da živimo u izolaciji. Okovani smo bodljikavom žicom i to u koncentričnim krugovima – porodica, radno mesta, snabdevanje, druženje u malim grupama. Budući da nam je sadašnjost, sa planovima i iščekivanjima, trenutno oduzeta, ostaju nam ili sećanja ili nadanja. Međutim, možda smo i preterali sa neprestanim napuštanjem kuće. Što bi rekao Paskal, „sve nevolje dolaze jer ljudi nisu u stanju da sede u kući“. Ali za pisca je izolacija modus operandi, kao i samoća, doduše dobrovoljna, tako da meni ovo “dekameronsko vreme” ne pada teško. I dalje imam svoje male kućne rituale i mnogo vremena da ih usporavam i u njima još više uživam. Živeti i radovati se životu treba i u pošastima.

Da li možete da pretpostavite kako bi Živojin Pavlović, sa kojim ste napisali epistoralni roman „Voltin luk“, komentarisao nas i sadašnje vreme?

– Žika mi nedostaje svakog dana, doslovno, jer držim njegovu fotografiju u kancelariji pa ga vidim svakog dana, malo je takvih ljudi živelo na ovim prostorima. On je bio britki posmatrač našeg poratnog društva, pritom, nepotkupljivi i nepokolebljivi buntovnik, hrabro se suprostavljajući oportunistima, lažnoj eliti i proklamisanim vrednostima. Za samo šezdeset pet godina života napisao je tridesetak knjiga, ali da je mogao da se iz onog svog vremena nekako teleportuje u naše, današnje, napisao bi dvostruko, budući da je bio vredan kao malo ko od pisaca, a tema za jedno kritično oko je u nas danas toliko da prosto bombarduju. Žao mi je što se sećanje na njega kao pisca ne čuva dovoljno i posvećeno, za šta krivim stručnu, kritičku javnost, pa ga današnje generacije znaju samo kao sjajnog reditelja crnog talasa i čoveka koji je otkrio Dragana Nikolića. Ipak, mislim da će on ostati trajno zanimljiv, možda više u budućnosti nego danas, kada ciklusi koji prate književni stil i ukus ponovo donesu na scenu sirovi, gorki realizam, a on je u Žikinim knjigama snažan i temeljan kao džinovska pirana.