0
Filmski reditelj Rajko Grlić, čiji smo feljton objavljivali u sedam nastavaka prošle nedelje, ustupio nam je i jednu priču koju je u poslednjem trenutku izbacio iz knjige "Neispričane priče". Smatrao je da je previše "samopohvalna". Ipak, na našu molbu, Grlić je pristao da je sada ekskluzivno objavimo. Radi se o jednom njegovom uspehu o kom se, van akademsko-filmskih krugova, posebno u Americi, malo zna.
Piše: Rajko Grlić
CD-ROM
CD-ROM (compact disc read-only memory) je devedestih godina prošlog stoljeća korišten za distribuciju software-a i igara, te kao nosač teksova, grafikona, video iI audio zapisa.
New York, 1993.
Na New York University, Tisch School of Art, Graduate Film Program, držim Master Class in Film Directing. Ozbiljno se pripremam, ispisujem bezbrojne bilješke. Pokušavam u tom rasutom ludilu zvanom režija naći neki sistem.
Na jedno od predavanja dolazi čovjek koji se predstavlja kao urednik u nekoj izdavačkoj kući. Čuo je za mene od prijateljevog sina i zanima ga jesam li ikada razmišljao o knjizi, nekojoj vrsti udžbenika složenog po mojoj klasi. Odgovaram da nisam, ali da ću razmisliti. Ako se odlučim, on je zainteresiran.
Nekoliko dana kasnije odlazim u knjižaru na uglu Broadwaya i Astor Placea. Listam knjige posvećene filmskoj režiji; njih dvadesetak u rasponu od toga kako postati režiser u tri dana pa do onih malo, ne puno, složenijih. Sve manje-više nalikuju kuharicama s precizno formuliranim receptima.
Athens, OH, 1994.
I na Ohio University, Graduate Film School, držim “Master Class in Film Directing”. Bilješke su sve brojnije. Razmišljam da, s novcem koji me tu čekao kao “seed money” za novi projekt, to pretvorim u nešto što nije ni knjiga ni film od kojega sam, u to sam tada čvrsto vjerovao, zauvijek pobjegao. Prvi put kupujem dva CD-ROM-a, CD-eve koji su bili preteče DVD-a, s nadom da u tome leži neki odgovor. Prvi je edukativan; bezbrojne table tekstova uz jednako monotoni glas. Drugi je jednostavna igra u kojoj se puno puca i ubija. Znalci me uvjeravaju da treća vrsta CD-ROM-ova ne postoji.
Odlučio sam pokušati naći tu treću vrstu – edukacijsku igru. Uplovio sam u to kao kompjuterski anafalbet, kao netko tko ne zna ništa o kompjuterima, programiranju, multimediji i o tome kako se ona pravi. Uostalom, da sam nešto znao i barem približno imao sliku o tome kako slaganje multimedije jede vrijeme, vjerojatno se u to ne bih ni upuštao.
Pošao sam od vrlo jednostavne ideje: napraviti virtualnu filmsku školu po kojoj se može lutati point-and-click-om. Školu koja se fizički prostire na tri kata jedne stare zgrade i u kojoj ima bezbroj soba posvećenih filmskoj gramatici, tehnici i produkciji kratkog filma. Mjesto na kojem se može ulaziti u kompjutere, čitati i pisati scenarije, premontiravati filmske materijale, igrati se u studiju sa svjetlima i kamerom, miksati, gledati film i na kraju, ako si zaista na svemu radio, dobiti pravu diplomu. Ukratko: složiti školu za one koji žele praviti filmove, a ne mogu si priuštiti skupe filmske škole.
Na samom početku najteži mi je bio prijelaz iz “filmskog linearnog” u “multimedijski nelinerarni” način razmišljanja. Po zidovima sam slagao index carts u raznim bojama kako bih samome sebi objasnio koji su tu sve kombinacije moguće. Kad sam nakon pola godine sve to spojio i prenio u kompjuter, scenarij je imao preko hiljadu stranica.
Univerzitet je u projekt hrabro uložio ne baš mali novac. Našao sam i koproducenta: “Electronic Vision”, lokalnu kompjutersku kompaniju. Kod njih su radili Tom Erlewine, koji je uskoro postao Art Direktor projekta, i Deric Christian, koji je preuzeo ulogu glavnog programera.
Krenuli smo bojažljivo pipkajući u mraku.
Ebeltoft, 1997.
Pozvani smo da na danskom European Film Collegeu, na kongresu filmskih škola iz čitavog svijeta, predstavimo projekt. Dugo smo razmišljali ima li ga smisla pokazati sada kad smo nakon tri godine tek na dvije trećine puta.
Prezentaciju sam započeo baurnamovski – upozorio sam oko stotinjak prisutnih direktora filmskih škola da ovo što će vidjeti ima ozbiljnu namjeru zatvoriti institucije na čijem su čelu. Čudno su me gledali. Na kraju su Toma i mene počastili sa standing ovation. Slavni montažer Walter Murch je viknuo; „Ovo je najbolja multimedija ikada napravljena!“, Director Ohio University School of film, Dr. David Thomas, išao je uokolo i ushićeno ponavljao: “Home run, home run…”.
Athens, OH, 1998.
Trebalo nam je pune četiri godine da priču privedemo kraju. Uz nas trojicu radilo je još desetak profesora, tridesetak studenata, nekoliko programera i petnaestak profesionalaca iz čitavog svijeta koji su u školi bili gosti predavači.
Proćitajte još
Izgledalo je da ćemo za mjesec, najviše dva, završiti, kad je osvanula vijest da izlazi filmska škola Stevena Spielberga. Odrezale su nam se noge. Ako je napravljena iole pristojno, Spielberg će na tržištu snagom svog imena poništiti sav nas trud. Stali smo i čekali. Saznali smo kad će se i gdje prvo pojaviti i poslali asistenta da bude pred tom prodavaonicom još prije otvaranja. Kad smo pregledali to što se prodavalo kao Spielbergova škola, kolektivno smo odahnuli. Bila je to neka ne pretjerano uspješna igra o novcu i produkciji filma. Nakon nekoliko tjedana, i podosta očajnih kritika, povučena je iz prodaje. Netko je jednostavno iskoristio Spielbergovo ime.
Washington D.C., 1998.
Prvo javno predstavljanje “How to Make Your Movie – Interactive Film School” bio je na “New York Festivalu” čije je multimedijsko finale te godine održano u Washington D.C. -ju. U konkurenciji najboljih svjetskih multimedija odnijeli smo Grand Award, Award for the Best Educational Multimedia, and for the Best Designee.
San Francisco, 1998.
Bili smo prva multimedija koju je jedan filmski festival, onaj u San Franciscu, uvrstio u svoj službeni program. Od tada nadalje gostovali smo na dvadesetak festivala – od Telluridea do Cannesa gdje ju je Kodak, u Američkom paviljonu, predstavio kao “Američki filmski proizvod godine”. Priča se razvijala tako dobro da smo u jednom trenutku na Barnes & Noble listi “best-selling multimedia”, doduše svega dva tjedna ali ipak, bili prvi, dok je na drugoj poziciji bila Luckasova igra “Star Wars”.
Vjerojatno je tim povodom “Lucas Art Entertiment” game builder Hal Barwood izjavio: “Film School in jewel box. No kidding. Deftly arranged as point-and-click adventure game, this is the most intelligently, most informative multimedia production I have ever experienced.”
Athens, 1999.
Ohio University je vratio sve sto je u to uložio i još malo više, a uz to je dobio i glas mjesta gdje se razvijaju nove tehnologije. Uostalom, zato su me i doveli. Bili su vidljivo zahvalni kao i ja njima što su mi vjerovali kad ni sam nisam točno znao kuda idem.
Redale su se nagrade, pozivi s univerziteta na nekoliko kontinenata, izašlo je stotinjak članaka, kritika i televizijski emisija, dva kompjuterska časopisa, jedan u Europi drugi u Americi, proglasili su nas mutimedijom godine.
Pročitajte još
Bilo je to rijetko bajkovito vrijeme za koje nismo bili spremni. Francis Ford Coppola je na webu pripremao virtualni studio i želio da to bude filmska škola. Na tlocrtu jedna je zgrada već nosila ime “Rajko Grlic’s Film School”. “Sony” je započeo pregovore oko spajanja naše škole s prodajom novih profesionalnih videokamera, meksički kompjuterski magnat je razmišljao o pravljenu španjolske verzije, Alan Parker o tome da postane edukacijski dio British Film Insituta, New York University Graduate Film Program je od budućih studenta tražio da prije dolaska u školu prođu kroz našu multimediju, u desetinama škola u Kini i Africi su predavali film pomoću nje…
Paralelno se događalo puno lijepih stvari za čije praćenje ni Ohio University a ni Electronic Vision nisu imali ni ljude ni veliki novac koji je, shvatili smo to prekasno, tek sada u to trebalo uložiti. Igračka, kako smo zvali nasu Školu, jednostavno nas je sve zajedno prerasla.
Athens, OH, 2004.
Kada mi je Ohio University vratio autorska prava, Tom, Derec i ja složili smo u svojoj produkciji “verziju 2.0”, novo i znatno prošireno izdanje.
No kompjuterski programi su se toliko brzo mijenjali da je, kako bismo ostali na tržištu, trebalo ići u novo reprogramiranje, t. j. u nova izdanja, najmanje svake dvije godine. Za to više nisam imao ni snage ni vremena jer sam se u međuvremenu vratio snimanju filmova.
Tako je multimedija zauvijek ostala iza mene kao neki uzbudljiv izlet u nepoznato.
Athens, OH, 2010.
Pokušao sam da ove bilješke o tome kako smo radili CD-ROM nemaju pretjerano samohvaleći zadah. Čitajući ih shvaćam da u tome nisam uspio. Vjerojatno zato što mi je po dolasku u Ameriku to bio prvi projekt u kojem sam, kao i svaki došljak, što svjesno što podsvjesno, tražio mogućnost potvrđivanja. Bolje rečeno, tražio lijek za rane koje su se otvorile odlaskom iz “prirodnog staništa” i napuštanja filma. A možda i zato jer sam ušao u potpuno nepoznat svijet u kojem sam lutao, bolno lupao glavom o zid i na kraju, na svoje i opće čuđenje onih oko mene, iz njega izašao živ. U hrvatskom jeziku postoje za takve slučajeve dobre uzrečice: “Imao je više sreće nego pameti!” ili, još dobronamjernija: “I ćorava koka zrno ubode!”
Nakon čitavog tog puta i dalje sam, kao i na početku, bio kompjuterski nepismen. Ed Talvera, kamerman s kojim sam za “How to Make Your Movie – Interactive Film School” snimio preko sto i dvadeset minuta igranog materijala, to je najbolje objasnio. Jednom sam ga pozvao da mi pokrene zamrznuti kompjuter, a on je, otklonivši problem u nekoliko sekundi, kroz smijeh rekao: “Postao si američki kompjuterski guru, svaki dan te zovu da negdje pokažeš svoje čudo, a ti ni kompjuter nisu u stanju pošteno upaliti.”
