Što god je netko od mojih predaka sagradio ili kupio, već je on, ili u najboljem slučaju onaj iza njega, izgubio. Kuće, stanovi, imanja, gostionice, ljetnikovci, apoteke i dućani, sve se to rušilo, prodavalo, nacionaliziralo, oduzimalo i prepisivalo ljubavnicama, puno brže no što je dolazilo.
Athens, OH, 2011.
Moj studio na Ohio Universitiyju smješten je u staroj zgradi od crvene cigle. Tu, gdje je nekada bila štamparija lokalnog lista, sjedim za kompjuterom i listam režijsku bilježnicu.
Do sada sam snimio jedanaest dugometražnih filmova, ali 1991., nakon Čaruge, sedmoga u nizu, ozbiljno sam vjerovao da mi je zadnji. Činilo mi se krajnje zaludnim pričati priče u crno-bijelim vremenima. Bilo je poprilično jasno da rat dolazi, da će ga organizirati bez obzira trudili se mi zaustaviti ga ili ne, i da će im taj rat služiti kao magla za veliku i temeljitu pljačku.
Kao gost UCLA-e u Los Angelesu, siguran u to da sam završio svoju igru s filmom, počeo sam u režijsku bilježnicu upisivati nešto što sam naslovio Sto najboljih filmova koje nikada neću snimiti. Od tada je prošlo i više od dvadeset godina i među bilješkama za nerođene filmove skupilo se mnoštvo natuknica, priča i pričica, fotografija i crteža.
Moja obitelj, kad se bolje pogleda, više nalikuje poduzeću za selidbe no pristojnoj građanskoj familiji. „Selimo uredno i na vrijeme! Selimo solidno! Selite s nama!“ To bi otprilike moglo stajati na našem porodičnom grbu. Razni Gerlichi, Grlići, Izraeli, Klingerbergeri, Hunovi, Cekići, Kostinčeri, Schwarzovi, Domanyji, Alačevići, Brozovići, Janeši, Hardyji, Glavaši i stotine drugih, slijevali su se u to porodično stablo i iz njega izlazili, kao da stoljećima i ne rade ništa drugo već samo sele. Sele po ovom i širim prostorima Europe, sele iz Njemačke, Španjolske, Mađarske, Austrije i Engleske u Zagreb, a iz njega opet u Kanade, Brazile, Konga, Švicarske, Nove Zelande, Pakistane, Italije, Engleske, Amerike.
U cijeloj toj selidbi i zbrci životnih lokacija jedino je Zagreb, mali grad na rubu Europe, već stoljećima točka naših spajanja i razdvajanja. U njega se dolazi s golemom nadom, u njemu se uglavnom sve i gotovo redovito gubi, da bi se iz njega ponovno odlazilo u potragu za novim prostorima.
U Zagrebu tvrde da tri selidbe posjeduju razornu moć potresa srednje jačine. U Americi, koja je većinom sagrađena od drva, kažu: „Moving three times is as bad as fire.“ Ako prihvatimo tu logiku, onda je moja familija doživjela, budimo skromni, najmanje desetak velikih potresa, a o požarima da i ne govorimo.
Takve prirodne nepogode obično uništavaju sva materijalna dobra i sve dokaze o postojanju. Točno tako je bilo i s nama. Što god je netko od mojih predaka sagradio ili kupio, već je on, ili u najboljem slučaju onaj iza njega, izgubio. Kuće, stanovi, imanja, gostionice, ljetnikovci, apoteke i dućani, sve se to rušilo, prodavalo, nacionaliziralo, oduzimalo i prepisivalo ljubavnicama, puno brže no što je dolazilo.
Tako se u obitelji, već prije nekoliko generacija, počela rađati struja onih koji su sve manje vjerovali u „materijalna dobra“ i sve se više posvećivali „duhovnima“. I ti „nematerijalisti“, te porodične „crne ovce“, kao što obično i biva, ostavili su po raznim knjigama, slikama, litografijama, fotografijama i filmovima puno više tragova nego „materijalisti“.
Moj je djed tu obiteljsku struju, s pristojnom dozom građanske ironije, zvao „cirkusanti“. Kao izdanku „cirkusanata“ nije mi preostalo ništa drugo nego da se u životu bavim filmom, jedinim ozbiljnim cirkusom dvadesetog stoljeća. Dakle, nije to bio moj izbor, to je jednostavno bila moja obiteljska sudbina.
I još nešto vrlo važno za tu „selidbenu obitelj“. Bez obzira kojoj porodičnoj struji pripadali, svi moji preci, a ja pamtim tri generacije unazad, bili su prepuni dobrih priča. Pričali su ih s velikom strašću, često obilato pretjerujući, dodajući i oduzimajući stvarnosti, uvijek s ogromnim veseljem. Usto, kao što nam i prezime govori, pričali su ih glasno. Bila je to njihova borba protiv zaborava, njihov prkos nomadskoj sudbini koja nas stoljećima tako uporno prati. Zadnji u tom porodičnom nizu pričača bili su moja majka i otac. Savršeni pričači, uzbudljivi, duhoviti, najbolji koje sam ikada slušao.
Tako je nekako red došao i na mene. Vrijeme je prolazilo, priče su se događale, množile, pričale, sâm sam ih rado pričao i s užitkom slušao. Polagano sam shvaćao da će me cijeli život pratiti, a da o velikoj većini njih nikada neću snimiti film. One će otići sa mnom kao što su stotine i stotine priča oduvijek odlazile s našim porodičnim pričačima. Zato sam ih počeo zapisivati u memoriju kompjutera. Bile su to samo nepovezane rečenice u borbi protiv zaborava. Ništa više, ništa pretencioznije. Nalikovale su mrvicama koje Ivica i Marica ostavljaju za sobom na putu u šumu da bi se jednoga dana znali vratiti kući.
Pročitajte još
Svi moji, od gornjogradskog pra-pradjeda Juliusa, jednog od prvih zagrebačkih litografa i fotografa, preko djeda Alexandra, kaptolskog apotekara i jednog od osnivača književne grupe Grič, bake Olge, Becićevog đaka i slikarice, majke Eve, novinarke i spisateljice, oca Danka, donjogradskog filozofskog pisca, do sestre Vesne koja brižno sakuplja razbacane krhotine porodične historije, a o sebi kao pričaču zagrebačkih filmskih priča da i ne govorim, na razne su načine, i gotovo s jednakom strašću, voljeli Zagreb. I svatko je od nas u granicama svoga umijeća pokušao pripomoći svome malom gradu da, za neprimjetan milimetar, za nevidljiv mikron, podigne civilizacijsku razinu. Ali, samo tijekom četiri zadnje generacije, na ovom su se prostoru dogodila tri velika rata.
I ovaj zadnji, tako uredno dogovoren i spakiran, opet je, i možda definitivno, pokazao da su sve te generacije radile potpuno zaludan posao. Sve što smo činili, živjeli i stvarali, pokazalo se potpuno nevažnim i krajnje suvišnim. I žene, i muškarci i djeca, i fotografije i knjige i filmovi, i dućani i kuće i slike, i prijatelji i znanci, i večere i svetkovine, i rađanja i smrti. Sve. Svi mogući pokušaji, sva moguća uljuđivanja, svi mogući šlifovi, sva moguća „kulturna dobra“. Sve se pokazalo zaludnim. Novopridošli barbari su, kako to stoljećima već ide svakih pedeset godina iznova, sve poništili u nekoliko dana. Sva nastojanja jednostavno su poravnali sa zemljom, izbrisali iz knjiga, odlučili da ništa što im ne treba iz prošlosti više ne postoji i ne smije postojati.
Ponovno se na ovim prostorima zaigrala stara igra službenog zaborava u kojoj povijest uvijek počinje dolaskom onih novih. I što sada? Kako nagovoriti sebe, kako nagovoriti onoga tko dolazi iza mene, da tu treba ponovno rađati, smijati se, raditi? Kako kad primitivizam i u svom najnovijem trijumfalnom pohodu želi ponovno dokazati da su svi ti pokušaji besmisleni, svi životi bezrazložno življeni. Kako se lako i brzo ruši, kako se dugo i teško gradi i kako je opak nauk ovog „općeg mjesta“.
Usprkos tom monstruoznom iskustvu, koje se svakoj generaciji na ovim prostorima dogodi najmanje jednom, usprkos svim mogućim prozivanjima i verbalnim linčevima koje sam doživio, informativnim razgovorima i anonimnim prijetnjama, desetogodišnjoj zabrani prikazivanja bilo čega što sam ikada snimio… ja se i dalje pokušavam vratiti u moj Zagreb, premda ni jedan racionalni razlog tome ne govori u prilog.
Čitav život sakrivao sam se iza filmskih junaka. Živio njihove živote i pričajući njihove krio svoj. Neispričane priče ostajale su u režijskoj bilježnici kao u nekoj dobro začepljenoj boci. I odjednom, vjerojatno u nadi da ću time olakšati povratak, odlučio sam tu bocu otvoriti.
I sada, kad je tu pred vama, molim da se čep iz grlića boce vadi pažljivo. U njoj, na kronološki nepovezanim komadićima složenim u imaginarni leksikon, manjeviše točno onako kako su zapisani, plutaju tragovi jednog filmskog života. Svaki komadić nosi ime po izrazu ili frazi koja se upotrebljava u svijetu filma. A kako je to pretežno englesko nazivlje, za koje je ponekad teško naći hrvatske „strukovne inačice“, odlučio sam ih ne samo prevesti već i obogatiti.
Na vrata mi kuca Ruth Bradley. Proviruje i pita: „May I?“ Mahnem joj rukom da uđe.
Ruth je ono najbolje što su šezdesete ostavile Americi: voditeljica festivala, znalac i ljubiteljica eksperimentalnog filma i dobrog undergrounda, doktorica književnosti i vječna hipijevka. Pametna i cinična, krajnje slobodna u ponašanju i još neobaveznija u izgledu. Njezin je studio preko puta mojeg. Nekoliko zadnjih godina, kao i ja, uporno pokušava prestati pušiti. Sjeda i, gledajući kutiju cigareta, tiho ponovi: „May I?“ Kimam glavom, a ona, pogledom punim krivnje, nemoćno raširi ruke, zapali, ispuhne dim i kaže: „There are only two possible stories: a man goes on a journey, or a stranger comes to town!“
Kako istinito, pomislim gledajući Ruth kako se zadovoljno smješka mudrosti koju je upravo kazala. Zaista, i Tolstoj je to tvrdio – sve se dobre priče, i životne i filmske, mogu svesti na jedan od ta dva obrasca: ili čovjek odlazi na put ili je stranac došao u grad.
Ja sam, rekao bih, i jedno i drugo – i onaj koji je otišao i stranac koji je došao.
Priredila Radmila Stanković
Preuzeto iz knjige “Neispričane priče”, Laguna, 2018.
(Nastaviće se)
Pratite nas i na društvenim mrežama: