Anegdota kaže da je jedan zajednički prijatelj mitropolita Amfilohija i predsjednika države Đukanovića, krajem januara 2020, kada su litije hvatale zalet, zamoljen od božijeg izaslanika da prenese kralju zemaljskom sljedeću poruku. "Iako to nije više onaj isti čovjek, vrijedi pokušati - prenesi mu molim te da ukine ovaj nakaradni Zakon dok je još vrijeme, jer ako to ne učini, doći će do narodne bune koju niko neće moći da kontroliše", rekao je Amfilohije prijatelju.
Ovaj je trkom otišao do Mila i prenio pomenuti sadržaj. Ispostavilo se da su crne mitropolitove slutnje bile opravdane – nije to više bio “onaj isti čovjek”, piše Željko Ivanović u svojoj kolumni u podgoričkim Vijestima.
Kad sam pitao glasnika kako je Gospodar reagovao, on je uz kisjeli osmijeh odgovorio: “Gledao je kroz mene, bez grimase, mrtav hladan, kao da vidi neki hologram ispred sebe, i – ništa nije ni rekao”.
Ostalo je već istorija. I sve znate.
Iako vlast kvari, a apsolutna – apsolutno, predsjednik DPS-a ipak pokazuje vitalnost. Kada je nedavno u Vaseljenskoj patrijaršiji slušao hvalospjev patrijarha Vartolomeja na račun upokojenog mitropolita, nije djelovao nimalo odsutno. Ili nezainteresovano. Štaviše, po fotografijama i video zapisima moglo bi se naslutiti da je Đukanoviću bilo drago što prvi čovjek pravoslavlja biranim riječima opisuje višedecenijskog crnogorskog mitropolita. Ne bi se reklo, sudeći po saopštenjima i izjavama, ni da je otac “Đilasove nacije” tokom posjete prijestonom Carigradu spominjao CPC i vladiku Mihaila.
Ako se tome doda takođe nesumnjiva činjenica da je Đukanović dao da mu se unuk poprska svetom vodicom ili da mu se poreže pramen kose baš u tom Carigradu, kod Vartolomeja, a ne na Cetinju kod Mihaila, jasno je da je lider DPS-a izvukao nauk iz avanture izazvane famoznim Zakonom o slobodi vjeroispovijesti. Ostavljajući balavom portparolu Nikoliću i našem Ranku, većem esdeovcu od Iva Ramade, da pričaju o „Crkvi Srbije“. A Draginji da traži Temeljni ugovor sa CPC. Nakon što je, eto, niko drugi do otac nacije, naš Milo Prvi prihvatio baš ono što deceniju, dvije, tvrde Mitropolija i ostale eparhije – da je CPC više NVO nego vjerska zajednica.
Pročitajte još:
Odlaskom u Carigrad Đukanović je demantovao i prvake nevladinog sektora i nezavisne medije koji decenijama pišu i objašnjavaju da je naša Crkva, to jest DPS Crkva – u Splendidu. Možda je bila do 7-8. juna, kada se otac nacije ukazao u Vaseljenskoj patrijaršiji, ali nakon toga niko dobronamjeran ne može pomisliti a kamoli reći da je naša crkva u Splendidu.
U stvari, Damir i Draginja, mali Nikolić i doktor Jevto, mogu da nastave da pričaju o Crkvi Srbije, i doživljavaju Splendid kao našu Crkvu – što se Mila tiče on je sa tim završio.
Bez crkve, naravno, nijesu ni lideri sa suprotnog pola političke i društvene scene. Kada je svojevremeno Milku Tadić-Mijović tadašnji potpredsjednik Vlade Abazović predložio za ambasadorku u Vašingtonu, premijer Krivokapić nije rekao blagos-rados, već se oštro usprotivio, a razlog je bio jasan: “ona je protiv naše Crkve”! Čije sjedište nije u Splendidu već u Moskvi. Ne mislim na hotel već na glavni grad.
“Naša crkva”, ista ona koja je propovijedima i blagoslovima hrabrila bandita Miloševića u četiri rata koja je vodio protiv braće i komšija, plus onaj najveći i najtragičniji, rat protiv sopstvenog naroda. Što je sve od Srbije i Srba napravilo pariju, umjesto vodeću zemlju i narod istočnog dijela Evrope. Da nije bilo naše crkve u koju se kunu Zdravko, Joko, Aleksa, Andrija, i ostali naši rukoljubi, Srbija bi danas bila tamo gdje je Poljska, jedna od najmoćnijih zemalja EU. Ne bi gledala u leđa Bugarskoj i zavisila od dobre volje Rumunije, još manje bi trljala zadnju evropsku klupu sa Albanijom.
Potpredsjednik Joković na sjednici Vlade, pogođen provokacijama komitskog kraka u Kabinetu, vrišti kako je on Srbin, iako ga niko za to ne pita, još manje mu neko dovodi naciju u pitanje. Šta tek reći za Krivog, Mandića i Kneževića, njima je srce na Crvenom trgu, s tim što treba pohvaliti Kneževićev emancipatorski pomak – otkad su Putinovi tenkovi počeli da gaze ukrajinsku zemlju i narod, sve rjeđe recituje velike ruske pjesnike i demonstrira zavidno znanje ruskog jezika. Drži se valjda latinske mudrosti – Inter arma silent musae (Među oružjem muze ćute).
Ako se jedna Crna Gora moli u Splendidu, druga u Moskvi, šta je sa onom trećom, koja misli da je jedini spas u građanskom društvu, pomirenoj zajednici, društvenom konsenzusu, pravnoj državi, zdravoj sredini i jakoj ekonomiji.
Gdje je naša crkva?! U Vašingtonu koji suzama ne vjeruje?! Ili u Briselu koji ne zna šta će sa sobom a kamoli i sa nama?! Evropska unija, nažalost, sve više pokazuje da nema vođstvo i lidera, a onda ni strategiju i cilj, pomalo podsjećajući i na naš auto-put koji još nije otvoren a kad će ne znamo. I koji, nalik EU, ide iz niđe u ništa.
Ali, ne treba gubiti nadu. Brzo će izbori. Čim se ovoliko izlivaju patriotsko-nacionalne fekalije. Od zadaha normalan čovjek ne može da diše ali – kada su pristojni ljudi bili većina u bilo kojoj državi na Balkanu?! Diplomatija se vraća diplomatama, klikće Pobjeda, ne ustežući se i da nabroji doajene naše diplomatske crkve, Dušanku, Vlahovića, Veru, Kaluđerovića, Sanju, Pajovića, i ostale roćenoide.
Koliko god bio optimista, djeluje da nam nema spasa. Čak ni ako nam patrijarh Vartolomej pošalje tomos. Za našu crkvu, a ne onaj za moto-trke.
Bonus video: Abazović – Ako se Đukanović povuče iz politike, to će biti dobro za Crnu Goru
***
Pratite nas i na društvenim mrežama:
Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?
Ostavi prvi komentar