Piše Mira Furlan: Putovanje za vrijeme pandemije

Na aerodrom smo stigli za trećinu vremena koje je uobičajeno. Pred samim LAXom, losanđeleskim aerodromom, nismo čekali u nervoznoj koloni sat vremena kao obično. Ušla sam u aerodromsku zgradu sa maskom, prozirnim plastičnim vizirom i u bijelom hazmat odijelu. Ali, ugledavši ostale putnike u normalnoj odjeći, potražila sam, posramljena, prvi toalet i skinula svoj hazmat. Neka bude što će biti. Que sera sera.

Aerodrom, obično prepun ljudi, bio je gotovo prazan. Samo mi, najhrabriji ili najluđi ili najneoprezniji ili najgluplji, ovisno – kao i obicno – o kutu gledanja, milili smo pored zatvorenih dućana. Ništa, dakle, od kupovine minijaturne Luj Viton torbice za skromnu cifru od 1.000 dolara! Taj egzistencijalni gubitak se još i mogao podnijeti (iako teško!) da je barem Duty Free ostao otvoren! Ali ne, naše neotuđivo ljudsko pravo kupovanja Lankomovih krema za zanemarivih 500 dolara bilo nam je ovoga puta uskraćeno. I onda, šok nad šokovima: zatvoreni su i svi VIP saloni! Gdje da čekamo na svoje letove? Nećemo valjda s proletarijatom iz ekonomske klase?! E pa, ovo je zaista skandal!

U avion smo ulazili jedan po jedan, poslušno se držeći novih pravila socijalne distance koje smo, začudo, svi tako brzo prihvatili. Tako brzo da sam se ovih dana često pitala treba li nam uopće socijalizacija i kako ćemo se u nju ikada vratiti. Možda ćemo se nakon ove pandemije svi povuci u male kolibe po šumama i gorama. I ništa nam neće faliti.

Biznis klasa KLM-ovog aviona bio je skoro prazan. Sjedila sam sama u svom redu, odvojena zastorima i od ekonomije (To! Zaštori!!! Kad već ne može bodljikava žica!) i od ostatka biznisa. Sama samcata. Divota.

A onda vrhunski šok: stjuardesa u maski prilazi mi (ne preblizu) s prozirnom plastičnom vrećom u kojoj su dva krekera, jedan odvratni sendvič i jedna naranča. Obavještava me da u biznisu nema posluge i da je ta vrećica moja jedina poputbina za 10 sati leta. (Cijene biznis letova, naravno, nisu spustili. Želim im sve najgore.) Zatim mi baci vrećicu koju ja ne uspijevam uhvatiti pa se prehrambene gadosti razlete po podu. Sama ih kupim, na koljenima, dok me stjuardesa gleda sa sažaljenjem. (Tako mi se barem čini iako ne mogu biti sigurna jer joj vidim samo oči.) Kaže mi da mi ne može pomoći jer da im je naređeno smanjiti komunikaciju s putnicima. Za svo vrijeme puta svi moramo nositi masku. Vizir sam ipak skinula jer mi je lice nakon sat vremena počelo goriti. (A KLM-ov avion ipak nisam namjeravala zapaliti, usprkos dubokoj antipatiji prema svim avio-kompanijama koje nas, putnike, uglavnom tretiraju kao stoku, stalno smanjujući lagodnost letenja i uzimajući na tome ogromnu lovu. Da sam religiozna, mislila bih da ih je Bog, ovom epidemijom, s pravom kaznio. Ovako mislim da ih je stigla zaslužena karma. Što i nije neka razlika.)

U Amsterdamu se iskrcavam. I tu su dućani i restorani zatvoreni ali – ah, kakva sreća! – duty free radi! E to mi reci! Sad sam mirna. Nagomilat ću svoju korpicu za kupovanje Shiseidom – ako se osjecam rasipno – ili Cliniqueom – ako sam slučajno u malo skromnijem raspoloženju. (Tu se sjetim kako sam jednom s jednim kolegom glumcem sjedila na nekom aerodromu – gdje? Kada? Zasto? Dok je on kupovao u duty freeju, dotle sam ja sjedila i čitala. On je bio zgranut: “Ne razumijem”, rekao je, “kakva si ti to žena?” Pogledala sam ga začudeno. “Pa sve žene jedva čekaju da uđu u duty free i da se raspamete od krema i parfema.” “Možda nisam “prava” žena”, pomislila sam. )

Onda sam se ukrcala u mali avion Kroacija erlajnsa. Iako su srednja sjedala bila prazna, prolazi između redova su tako uski da ti je kolega putnik s druge strane prolaza nadohvat ruke. Obuzeo me osjećaj lagane panike: što sad? Čemu sav ovaj oprez od ranije kad sad sve naglo bacamo u vjetar? Svi smo još uvijek bili pod maskama. Kao da smo na maskenbalu ili u nekoj predstavi komedije del arte. Ali, na žalost, ni izbliza tako zabavno.

U Zagrebu, na novom aerodromu s novim imenom (gdje si, Pleso, sad kad te najviše trebamo?), izašla sam konačno u aerodromsku zgradu i shvatila da sam stigla u neku drugu dimenziju, na neku drugu planetu. Ej, pa nitko nema masku! Čekaj, kako sad to? Čemu hazmat odijela, čemu viziri? Jesam li Ameriku samo sanjala? Ili je ovo ovdje san? Ništa više nije bilo jasno.

Ali oh, kako brzo kreće prilagođavanje na ono što nam je “normalno” i potrebno. Da, privikli smo se na “socijalnu distancu”. Ali ćemo se od iste odvići dok si reko “britva”! (Zašto baš britva? Pitam se to cijeli život.)

I evo me sad u Rijeci. Nitko ne nosi masku, ljudi sjede po restoranima i kafićima, čini se potpuno opušteni. A evo i mene, oprezne putnice, kako veselo i slobodno (ah, ta sloboda!) hodam po ulicama ovog grada, zalazeći bezbrižno u dućančiće, ulazeći u restorane i knjižare, družeći se s ljudima – nakon tri mjeseca totalne izolacije u Americi.

Pa se pitam, kao što se svi pitamo: je li ovo potpuno zatvaranje svijeta bilo potrebno? Što je zapravo istina? Tko je zna? Možemo li je i mi, takozvani obični ljudi, saznati? Što nas čeka u budućnosti? Hoćemo li skupo platiti to što naprosto ne možemo dalje sjediti zatvoreni po kućama? Jesam li pogriješila kad sam odlučila doći zbog jedne predstave? Što će biti dalje?

Već godinama živim u dva svijeta. Ovoga časa ta dva svijeta su dvije planete. Ali ni to neće dugo trajati. Ljudi u Americi su izašli na ulice jer je gnjev na nepravdu bio jači od straha. Ne može ih se viđe vratiti natrag. Jesmo li to sad u raspašoj varijanti, svi mi, cijelo čovječanstvo?

Što drugo reći nego:
Que sera sera.