Gledam ga s prozora. Jadransko more.

“I gledam more gdje se k meni penje
i slušam more dobrojutro veli
i ono sluša mene i ja mu šapćem
o dobrojutro more kažem tiho
pa opet tiše ponovim mu pozdav
a more sluša sluša pa se smije
pa šuti pa se smije pa se penje
i gledam more i gledam more zlato
i gledam more gdje se k meni penje
i dobrojutro kažem more zlato
i dobrojutro more more kaže
i zagrli me more oko vrata
i more i ja i ja s morem zlatom
sjedimo skupa na žalu vrh brijega
i smijemo se smijemo se moru”

Voljela bih da sam ja napisala ove stihove. Ali nisam. Napisao ih je pjesnik Josip Pupačić. A ja sam ih možda nekad govorila. Gdje? Na nekom prijemnom na nekoj akademiji?… možda… ne znam više… jer i nije važno… što je uopće važno kad gledaš more?

Jesam li u prošlom životu bila riba? Jedna živahna mala ribica? Jesam li živjela, sretna, u nekom dobrom jatu koje me voljelo i cijenilo? Ili sam bila velika riba, sama, osamljena, omražena i zastrašujuća, u stalnoj potrazi za malim ribicama koje ću slasno proždrijeti za doručak? Ili sam možda bila suncem opaljeni stari ribar u izlizanoj mornarskoj majici, u maloj kolibici pored mora? Ili sam možda, nekim čudom, bila oboje istovremeno?

More kao da me podsjeti na nešto što sam zaboravila. Na nešto što je nevidljivo a bitno. Moram ući u more, ne bih li se te bitne stvari prisjetila. I naglo oživjela.

“U vodi sam bolji čovjek”, rekla je jednom prilikom jedna mudra Dubravka. Na kopnu smo rigidni, teški, stari i nepokretni. Na kopnu smo zazidani u svoje “stavove”, svoje projekcije, svoje ideje, svoje frustracije i svoje strahove. Zatočenici smo svoje povijesti. Ali kad se bacimo u vodu, sve se to raspadne u paramparčad, sve se rasprši bas kao morska pjena, sve nestane kao da nikada i nije bilo. I mi smo naglo oslobođeni vlastitih okova. Odjednom laki, fluidni, živahni. Odjednom živi.

U vodi postajemo onakvi kakvi zapravo najvećim dijelom (hej, više od 60%!) i jesmo – postajemo tekući. Nedefinirani, čak štoviše nedefinirljivi, nezaustavljivi, u stalnom pokretu, u stalnoj mijeni.

Neuhvatljivi. Neshvatljivi. Nestvarni.
Ili upravo suprotno – konačno stvarni.
Konačno svoji.
Konačno “svoji na svome”.
Konačno mi.