Piše Mira Furlan: Još četiri godine?

Kolumne 31. avg. 202011:56 > 11:57
Podeli:
Mira Furlan, Foto: Lična arhiva Mire Furlan/Mikel Healey Photography

Upravo je završila Republikanska konvencija. Za razliku od Demokrata koji su cijeli program izveli virtualno, Republikanci su za naciju pripremili veliku, šljašteću predstavu, s (nemaskiranom i nedistanciranom) publikom i, naravno, obaveznim vatrometom. Protivno zakonu (Hatch Act, donesen 1939.) koji federalnim službenicima zabranjuje da sudjeluju u aktivnostima vezanim uz izborne kampanje, oko 2,000 federalnih službenika je ovom prilikom sjedilo u publici i pljeskalo na svaku riječ, pardon, na svaku laž svog predsjednika. (Ljudi koji se bave takvim stvarima ustanovili su da je Trump od stupanja na prijestolje izgovorio više od 20.000 laži.)

Demokrati su naciji željeli prenijeti poruku o dobroti, empatiji, skromnosti. Na Demokratskoj konvenciji su se redali govornici sa pričama o Bidenu kao dobrom čovjeku koji poznaje bol i nesreću (Biden je u mladosti izgubio ženu i malu kćerkicu u saobraćajnoj nesreći a pre nekoliko godina je izgubio i svog sina Beaua koji je umro od raka) pa će zato, pretpostavlja se, imati osjećaja i za patnje stanovnika ove zemlje, čak i one koji se nisu rodili sa “srebrnom žlicom” u ustima. Biden je uporno govorio o potrebi da se Amerika promijeni , da “nađe svoju dušu”, dušu koju je izgubila (pitanje je, naravno, je li je tu i takvu “dušu” Amerika ikada imala). Umjesto bilo kakvog konkretnog plana I programa, Demokrati su Ameriku pozvali da zamisle život u zemlji koja je “dobra” (good), koja ima “dobro srce”, koja razumije svoje slabe i obespravljene, koja je tu da pomogne u nevolji.

Republikanci su Amerikancima ponudili da žive u “velikoj” (great) zemlji, tj. u zemlji koja će ponovno biti “velika” samo i isključivo ako građani izaberu Trumpa. “The best is yet to come” (“Najbolje tek dolazi”), stih iz pjesme Franka Sinatre, gromoglasno je odzvonio u bizarnom nastupu bivše Demokratkinje i bivše žene californijskog guvernera, Demokrata Gavina Newsama a sada fanatične Republikanke i djevojke Trumpovog sina, Donalda Jr.. (Sjećam se kao kroz maglu davnih glamuroznih fotografija u Harpers’ Bazaaru gdje Gavin i doticna leškare na podu u svojoj superluksuznoj rezidenciji sa senzacionalnim pogledom na Zaljev San Francisca; članak je imao naslov “Novi Kennedyjevi”. Usudila bih se oprezno ustvrditi da osobu zvanu Kimberly Guilfoyle u njenim ljubavnim izborima ne vode politička uvjerenja.)

Obje strane prikazuju pobjedu suparnika kao smak svijeta. Trump nam je nakon skoro četiri godine jasno pokazao kakva je njegova “vizija”. Ali budućnost pod Bidenom je, po Republikancima, krajnje neizvjesna (iako upravo Biden vjerojatno ima najdužu političku karijeru u američkoj povijesti i iako je bio VP Obami 8 godina). Govornici na Republikanskoj konvenciji (većina je nosila ime “Trump”) imali su zadatak da Amerikance uvjere kako ih od Bidena čeka najstrašnija opasnost za samu “dušu” nacije (evo nas opet kod duše!): bit će to strašni život pod radikalnom ljevicom. U Republikanskoj interpretaciji Biden postaje vodeći marksist, socijalist i anarhist. “Biden je trojanski konj radikalne ljevice”, ustvrdio je Mike Pence na konvenciji. Ako vjerujemo Republikancima, Biden ce ukinuti policiju i tako dokrajčiti “red i zakon” u državi. Tko je tu da ponudi zaštitu građanima? Ponavljajući stari Nixonov slogan, Trump sebe zove “kandidat reda i zakona”, iako je prekršio svaki zakon i svako pravilo ikada napisano.
Svaki pristojni fašist zna da je najstarije pravilo u knjizi zastrašiti građane i onda im obećati zaštitu od izmišljene opasnosti. Građanima mora biti jasno da će ih jedino on, Arturo Ui, moći obraniti od opasnoti koje vrebaju iz svakog ugla. Samo on i nitko drugi. (Nije slučajno da je svoj komad Brecht, kao pravi aktivist i politički pedagog, nazvao “Odoljivi uspon Artura Uia” – pitajući nas, publiku ili “narod”, hoćemo li imati snage da odolimo neodoljivom!)

Krizne situacije su opasne i nepredvidive. Ali one često razotkriju istinu koja se krije ispod površine. Tako smo mi na Balkanu devedesetih godina imali priliku vidjeti tko su zapravo ljudi pored kojih smo prolazili na ulici I koji su (možda?) sjedili na našim predstavama ili jeli kokice u mračnim kinima gledajući nas na ekranu. To što se razotkrilo bilo je zastrašujuće. Hoće li tako biti i ovdje?

Republikanci su pozvali i jedan zaslužni par takozvanih običnih građana da govori na priredbi. Par zaslužuje barem jedan kraći paragraf. Zovu se Mark i Patricia McClosky. Oboje su advokati, žive u St. Luisu. Proslavili su se nedavno kad su na neoružane demonstrante koji su prolazili pored njihove kuće uperili pištolje, pardon mitraljeze, naravno apsolutno legalne. Slika Bijelog para s pištoljima uperenim u Crne demonstrante odmah je postala “viralna” i ove ljude postavila na nacionalnu scenu pa zatim i na govornicu Republikanske konvencije. Par Mc Closky otrpije je bio poznat susjedima: naime, ti su simpatični građani protiv svakog svog susjeda vodili duge sudske procese, zbog ovog ili onor razloga. (Nježni, rekli bismo ukrasni detalj o ovom paru je l to da su nedavno samoinicijativno uništili pčelinjak koji je služio kao edukativno sredstvo u obližnjoj židovskoj školi!) To su ljudi koji stoje iza slogana “Don’t tread on me” ili “Ne gazi po meni”. To su ljudi koji ovih dana namjerno ne stavljaju maske na lica jer da je to komunistička represija koju sprovodi totalitarna država nad slobodoumnim građanima.

“Žao mi je, svi vi gubitnici i mrzitelji, ali moj kvocijent inteligencije je jedan od najviših ikada – i svi vi to dobro znate!” izjavljuje predsjednik, usput se pitajući postoji li način da se njegovo lice iskleše pored već postojećih na Mt. Rushmore. “Mi smo unutra”, kaze Trump, stojeći ispred efektno osvjetljene Bijele kuće. “Oni nisu. I zato nas mrze.”

Još 4 godine?

 

Komentari

Vaš komentar