Kao što su milenijalci smenili Đukanovića, tako bi generacija Z mogla da smeni Vučića: Piše Srdan Kosović

Piše: Srdan Kosović

Ako povučemo paralelu sa Crnom Gorom, suvišno je objašnjavati na koliko su nivoa ta poređenja relevantna. Nema dileme da je režim u Srbiji izgrađen na vrlo sličnim osnovama kao nekadašnji režim Mila Đukanovića; štaviše, katkad je direktno pomagan i „inspirisan“ od strane istog. Naravno, ne treba zaboraviti ni neposrednu ulogu tadašnjih visokih crnogorskih dužnosnika u dovođenju Vučića na vlast i uvezivanje sa brojnim biznismenima kontroverzne prirode, bilo da im se prezime završava na „ić“, ili da dolaze iz „egzotičnih“ istočnih krajeva. Đukanovićev režim je još 2013. godine pokazao svoju nesposobnost da se odrekne starih praksi, kada je opstruirao pobjedu Miodraga Lekića na predsjedničkim izborima. Prošlo je šest godina do momenta koji se danas dešava u Srbiji, a to su, vjerovali ili ne, protesti protiv sječe čempresa u Baru. Ta lokalna priča je dobila nacionalni značaj jer su građani prepoznali nepopravljiv način djelovanja vlasti. Ti protesti su predstavljali prvu pobjedu građana koji nisu bili okupljeni oko neke partijske pozicije. Nakon toga su uslijedili protesti „Odupri se“, zatim litije, a sve što je uslijedilo postalo je istorija.

Zašto je to relevantno za Srbiju? Zato što Vučićev režim, na primjeru novosadske tragedije, pokazuje potpunu otuđenost od stvarnosti. Premijer Vučević pokušava da manipuliše emocijama građana govoreći o mrtvima, ali to čini na tako neprikladan i distanciran način da njegove izjave prelaze u grotesku. Nije pitanje mrtvih ono što je pomjerilo Srbiju, ne umanjujući značaj žrtava; pitanje je izvjesno dubokog i temeljnog nepovjerenja u institucije, izostanka bilo kakve suštinske odgovornosti, koja je prevazišla klasične partijske podjele, te uzdrmala čak i one koji su duboko vjerovali u SNS. Upravo ta manifestacija pokazuje protivnicima Vučićevog režima da nisu svi kupljeni i da nisu svi podanici – iako takvih ima mnogo. To je ono što daje društvenu snagu i energiju trenutnim dešavanjima. Studenti su najbolji katalizator te energije, jer posjeduju najefikasniju razarajuću moć protiv autoritarnih i otuđenih režima poput Vučićevog.

Gdje se to otuđenje najbolje vidi? Najbolje se vidi u djelovanju medijskih propagandnih punktova koji besramno kidišu na svakog ko se usudi da dovede u pitanje bilo koji element Vučićevog sistema, pritom čineći to na najvulgarniji i najprizemniji način. Većina bi se složila da ovakva strategija nije najpametnija, ali, kao i u Crnoj Gori, autoritarni sistemi često gube osjećaj za mjeru. Umjesto promišljenog djelovanja, postoji samo jedan pravac koji se slijedi po svaku cijenu. U takvim sistemima, ''pukovnici'' često pokušavaju da preduhitre i nadmaše ''generale'' u ispunjavanju stvarnih ili zamišljenih želja vođe. U toj trci za dokazivanjem lojalnosti, često prelaze granice ljudskosti i zdravog razuma. Na kraju, svima je jasno da su ovakvi postupci direktna posljedica prirode režima.

Gdje se vidi slabost institucija? Vidi se najprije u tome što Vučić lično odgovara na svaki značajniji zahtjev. Premijer, ministri, skupština, tužilaštvo, svi su obična posluga, bez dovoljno autoriteta, koja je tu da donosi registratore iz kojih će Vučić onda kredom da izvodi formule na Marićevoj tabli. Kako institucije nisu osmišljene da štite društvo, sada nisu u stanju ni same sebe da odbrane. Spolja gledano, sve to djeluje kao da im se usred neke grandiozne prezentacije isključio green screen, ostavljajući ih ogoljenima i izloženima na ledini. A ta iluzija velike moći predstavlja ključnu tačku Vučićevog režima. Neko je dobro primijetio da je Đukanović možda vladao toliko dugo da bi mogao da uživa u plodovima svoje vlasti, dok Vučić uživa u samom procesu vladanja. Upravo u tome leži ključna razlika između njih dvojice.

Tu na scenu stupaju studenti, potpuno imuni na sitne manipulacije i režime kojima je istekao rok. Ti režimi ne samo da ne razumiju savremenu tehnologiju i trendove, već ni ne percipiraju mlade ljude kao ozbiljnu prijetnju. Šta jednom studentu znači to što se nešto objavilo u Informeru ili što ga je prozvala Jovana Jeremić? To mu može biti samo pohvala – svojevrsni orden kojim će se ponosno pohvaliti na društvenim mrežama. Institucionalno zastrašivanje na njih nema efekta, jer ih ne zanima šta institucije imaju da kažu. Kada je njihova vizija šira od granica same vasione, kako bi ih mogao zaplašiti neki poltron-rektor ili razulareni poslanik? Isto važi i za partijska prepucavanja i pokušaje reanimacije starih podjela – njihovo razumijevanje politike daleko nadilazi ono što prethodne generacije mogu i da pojme.

Nije slučajno što dolazimo do pitanja važnosti - generacije. U Crnoj Gori je milenijalska generacija iznijela promjenu vlasti, dok će u Srbiji to postići generacija Z. I vjerujte mi, kao milenijalcu, Srbija ima bolju priliku nego Crna Gora. Neko je primijetio da je generacija Z ona koju ne zanimaju ratovi, koja nije zaslijepljena ''small dick energy nacionalizmima'' obilježenim kompleksima inferiornosti. To je generacija koja ne smatra relevantnom podjelu na "prvu" i "drugu" Srbiju, niti uzima za ozbiljno moralne kredite koje te strane misle da posjeduju. Generaciju Z ne zanima klasično partijsko svrstavanje – njihova estetika i pogled na svijet to jednostavno ne dozvoljavaju. Upravo ta generacija ima potencijal da promijeni Srbiju, a promijenjena Srbija bila bi fantastična vijest za cijeli Balkan.