Zdravko Čolić iz filma “Toma”: Spektakl posvećen hitovima u BitefArtCafe-u

Emil već godinama gradi svoj prepoznatljiv scenski izraz kroz ljubav prema pop muzici, a posebno prema repertoaru Zdravka Čolića, koji na nastupima izvodi sa autentičnom emocijom i šarmom koji osvaja publiku gde god da nastupa.

Šira publika ga je dodatno zapazila nakon uloge Zdravka Čolića u filmu i seriji „Toma“, gde je uspešno dočarao duh i energiju jednog od najvećih regionalnih pop izvođača. Upravo ta energija prenosi se i na njegove nastupe uživo, gde publika ima priliku da doživi Čoline pesme u novom ruhu.

Nastup u BitefArtCafe klubu biće njegov do sada jedan od najznačajnijih nastupa u Beogradu, a publiku očekuje veče nostalgije, emocija i pesama koje svi znamo napamet.

Prvi put dolaziš u BitefArtCafe sa nastupom posvećenom pesmama Zdravku Čoliću, koliko je za tebe ovo svirka, a koliko lična priča?

U BitefArtCafe sam privatno izlazio i slušao dobre bendove. Među ljudima i kolegama skapirao sam kada se BitefArtCafe pomene da je to mjesto gdje idemo slušati provjereno kvalitetnu muziku ili svirku. Moje je veliko zadovoljstvo, a glavni adut pjesme Zdravka Čolića.

Čolin repertoar je deo kolektivnog sećanja ovog prostora. Šta te je lično najviše vezalo za njegove pesme?

Najljepše pjesme na ovim prostorima. Različitost žanrova, od prelijepih ljubavnih arija do puno brzih urbanih pjesasma sa pametno osmišljenim tekstovima.

Zašto baš Čola? Šta je to u njegovoj muzici i energiji što si poželeo da preneseš na svoju publiku?

Priznajem da, koliko moje sjećanje može dobaciti, i koliko sam ja tada kao dječak od 7, 8 godina uspio percipirati u glavi, Čola mi se na prvu izdvaja zbog toga jer mi nekako jednako uvjerljivo zvuči kada pjeva sentimentalne balade, gdje nekako moraš milovati glasom, i momenti kad nešto mora biti agresivno pjevanje. Tada sam koristio ovakve komentare za objašnjavanje jer nisam znao ništa o dinamici i tehnici pjevanja u muzici.

Publika često kaže da na tvojim koncertima ne sluša “tribute”, već doživljava emociju. Kako uspevaš da pronađeš balans između poštovanja originala i sopstvenog izraza?

Tribute se mora zvati jer pjevamo samo njegove pjesme i veče je posvećeno njemu. Što se tiče imitiranja to nekako ne volim. Kada pogledate nastupe Mika Džegera i Toma Džounsa vidjet ćete po koji njihov korak na Čolinom nastupu. To je neizbježni uticaj, koji nesvjesno ostane. Ako je sa moje strane nešto i svjesno uzeto tada u dječijim godinama, ovdje mislim konkretno na vokal, neka to bude od Čole.

Šira publika te je upoznala kroz ulogu Zdravko Čolić u filmu Toma, kako je izgledao proces ulaska u tu ulogu?

Bilo je nekako lako i prirodno, jer glumim pjevača, a po zanimanju sam pjevač. Slučajno u sceni u filmu Čola je imao isto godina koliko i ja tada. U filmu isto kao i sada trudio sam se da ako kažu da već podsjećam, to bude moja predstava njega a ne trudit se da bude isto, jer je vjerovatno nemoguce i nije fora.

Da li si tada prvi put zaista “uronio” u Čolin svet ili je to nešto što si nosio mnogo ranije?

Ne. Već sam pomenuo da to traje od malena. Iskreno prije Čole sam više imao svoje favorite u rok muzici, tada još više domaćoj nego stranoj. Ali kada mi je amidža koji je isto jako volio Čolu pustio video njegovog koncerta iz Beogradske Arene 2005. godine, tu sam, ponoviću se, provalio da je to što sam do tada slušao i gledao ovog puta dosta dobrih stvari u jednom pjevaču i malo toga nedostaje da bi po meni bilo idealno.

Koliko ti je to iskustvo promenilo odnos prema sceni i izvođenju uživo?

Već sam prije toga imao dvije godine aktivnog bavljenja cover svirkom pred publikom. To je bio veliki film za koji su naravno postajale audicije glumaca za uloge. Ja nisam glumac. Iako sam se potajno želio okušati nekada i u toj sveri. Ali naravno ni u ludilu nisam mogao prognozirati ovako veliki projekat. Mene su zvali iako sam stvarno mislio da se neko od društva zeza sa mnom. Oni su vidjeli da sam ja na jednom takmičenju prethodno pjevao Čolinu pjesmu i to je nekako ostalo žiriju i auditorijumu najupečatljivije. Tako da nije bilo na moju inicijativu a opet tako prirodno.

Koliko ti je važna energija publike i da li se razlikuje od grada do grada?

Energija publike kao krucijalna, sa druge strane najbitnija je i naša energija sa bine, mene i benda, ali ako publika to ne doživi biće to samo jedan običan nastup, koji u stvari ne smije biti na velikim binama, pa i na svakim manjim. Razlikuje se energija ljudi u gradovima i posebno je to zanimljivo, iste pjesme, ista poruka ali malo različite emocije.

BitefArtCafe je prostor koji živi za live muziku, šta publika može da očekuje 17. aprila što nije videla na tvojim prethodnim nastupima?

Biće to najprofesionalnija svirka za mene do sada, sa dva prateća vokala i saksofonom koji će biti dodatno angažovani na klasičnu postavku našeg benda, trudit ćemo se da dodatno detaljno prenesemo atmosferu svake pjesme u našem repertoaru.