0
Meteorski uspjeh mlađanog Pljevljaka Milojka Spajića, u oblasti domaće politike, bio je povod da se o njemu pišu hvalospjevi po medijima i društvenim mrežama, vojvoda Momčilo ga je uvrstio u red božanstava jer je prosječnu platu preko noći digao skoro duplo, da bi na kraju i relevantna istraživanja pokazala kako je Spajki sigurni pobjednik predstojećih predsjedničkih izbora.
Da bi onda sve ono što je desetak mjeseci ličilo na bajku preraslo u noćnu moru. Ispalo je da nema stan u BNV ali da ga je imao, mislio da ga proda i duplo zaradi pa odustao, potom je za pola miliona eura kupljena kuća na moru, istina od strane njegove bivše, da bi u finalu ispalo da voli boraviti u Beogradu kao i većina nas a da je državljanstvo grijeh iz rane mladosti i grubi previd advokata, piše Željko Ivanović u kolumni za Vijesti.
Ali zašto je sada važan MS nakon što je odustao i makar nevoljno rekao sorry. Umjesto adio… Zato što smo neke slične i puno brojnije vratolomije i fatamorgane gledali u mnogo dužem, produženom trajanju dakle, u slučaju Mila Đukanovića. Koji za razliku od Mikija nikako da odustane i da javnosti kaže – i sorry i adio!
Krenimo redom.
Prvo je zlatnu koku, Pomorski saobraćaj, iz ruku neprijatelja, odnosno građana Crne Gore, prenio u ruke prijatelja to jest privatnih preduzetnika, koji od 2004, skoro dvije decenije, pišaju po državi ispisujući uredbe i ugovore u svoju korist. A sve se desilo munjevitom brzinom kao kada se pljačka neka banka ili kao kada je sin Sadama Husiena, dan prije invazije na Irak 2003, iz Centralne banke zarobljene države iznio čitavu milijardu. Za samo pet sati. Po nalogu oca. Ovdje je Pomorski saobraćaj sadašnji guverner CBCG, Radoje Žugić, u ime Fonda PIO iznio na berzu, legenda kaže, jednog petka, na kraju ili čak poslije radnog vremena, da bi uvijek budna braća Ban, umjesto da su negdje za vikend po bijelom svijetu, utrčali na stock market i ekspresno platili. Za par stotina hiljada eura keša, koliko je skoro bilo na računu firme u trenutku njenog preuzimanja. Legenda takođe priča da je jednom bokeljskom preduzetniku, koji je čuo za prodaju ali nije znao pozadinu i zavjeru pa se pripremio da konkuriše i on kupi PS, prijateljski savjetovano da se mane ćorava posla. I da ničega drugog nije bilo osim toga, kandidat MĐ ne bi u bilo kom normalnom društvu smio da aplicira za bilo koju funkciju, i to po ko zna koji put nakon pomenute pljačke. Ali ovo je Crna Gora, privatna i zarobljena.
Nije to jedini slučaj koji diskvalifikuje ovog kandidata. Osim trajekta, ovih dana u fokusu javnosti je opet bila banka Đukanovićeve porodice, navodno naplaćuju neke ekstra namete klijentima… Nevažno… Mnogo važnije je što svi znamo da je ta banka davno trebalo da bude ugašena – kada je zbog pohare zaljuljala čitav finansijski sistem države, da bi onda premijer Đukanović dao 44 miliona kredita sebi i bratu kako bi se banka spasila. Našim novcem. Da ironija bude veća kredit je vraćen na isti način, našim novcem, nakon što je nejaki Igor, ministar finansija, volšebno zavrtio onaj milion 11 puta. Kada je kandidata MĐ poslanik Abazović 2013. u Skupštini prozvao za prvi milion, odbrusio mu je da je bitanga i da nikad neće shvatiti kako je on toliko ugledan u međunarodnim vodama da je taj milion kredita dobio na obraz a ne na korupciju. Da bi mnogo ljeta nakon toga odmetnuti Di Kej otkrio kako je ipak radila para a ne ugled – isti oni koji su 2004. dobili na poklon zlatnu koku iz Kamenara odnosno Lepetana, dali su keš kolateral za famozni prvi milion. Reklo bi se – školski primjer korupcije, ali tužilastvo i dalje izviđa i ćuti. Zato Đukanović može da razmišlja o još jednoj kandidaturi.
Divno je gledati kako danas Milovi portparoli i propaganda prebiraju po imovini i državljanstvu Spajića, a koliko juče su kao zaliveni ćutali kada je Di Kej saopštio da je ničija kuća na Gorici, od par hiljada kvadrata, vrijedna desetak miliona – njegova! Milova dakle. Preznojavao se na presu sa Metom naš predsjednik oko te palate, tvrdeći nije moja ali da bi volio da jeste. Govor tijela je svjedočio o pucanju po šavovima. Činilo se više zbog toga što u palatu nikada neće useliti nego zato što je osjetio nelagodu radi eventualnog imetka koji stostruko prevazilazi njegove prihode na političkim pozicijama. Zbog tih duševnih boli za palatom vjerovatno sada razmišlja – ako sam morao da im se odreknem ničije kuće ne moram i još jednog mandata. To jest imuniteta. Jer kako ovih dana reče – nije mu više do politike, tri decenije su ga umorile. Onda je jasno što ga još uvijek drži u igri.
Tužilaštvo i sud ćute i na Kovertu, a Migo se pravi mrtav u gazdinom kabinetu. Čak ni za njega nema procesa a kamoli da nekome pada na pamet da otvori Kovertu i samo sasluša predsjednika DPS-a za ono što je javno priznao – da nije samo Di Kej, već i ostatak poslovne zajednice redovno donirao partiji na bazi “obostrane korisnosti”. Njemu ništa čudno, a nekadašnji hrvatski premijer Sanader je za istu stvar uhapšen i procesuiran. Ali nije ovo Hrvatska – zato se Milo sprema ne samo za kandidaturu, već i za sigurnu pobjedu. Bruka!
Prolazi 19 godina od ubistva novinara i urednika Duška Jovanovića, Damir Mandić je na slobodi, ili će ubrzo biti, a Đukanović je predsjednik i razmišlja o novom mandatu. Nakon što je sazidao najveću propagandnu mašineriju u Evropi, koju su kasnije samo kopirali Gruevski, Vučić, Orban…, Đukanović je proglasio najuticajniji i najugledniji medij regiona (Vijesti) za neprijatelja broj 1… Da bi danas njegove skutonoše i plaćenici citirali ili parafrazirali isti taj medij, braneći državu od ružičaste i hepi invazije čiji su promotori i domaćini decenijama bili.
POGLEDAJTE JOŠ:
Sve ono što je uradio državi Đukanović još je više priredio svoj partiji. Kao i svaki autokrata, poharao je i opustošio, otjerao svakog ko je imao IQ veći od 85, da bi ostatak poslao na DPS akademiju gdje se mladi lavovi, na njegovim govorima i mudrosti, uče politici. Zato razni rakočevići, živkovići, nikolići… liče na kloniranog Mila, kao što je nekad davno neki Živorad Igić, za koga nikad nijeste čuli, postao slavan oponašajući svog gazdu Miloševića. DPS odavno ne postoji kao ozbiljna partija, svedena je na dekor, prekrečen nedavno ljubičasto-žutom bojom, ispod koje izmile miševi koji nešto izjavljuju, pregovaraju, predlažu, ali sve uzalud, jer se na kraju samo Njegova broji. Tako i oko predsjedničkog kandidata – niko ne smije da mu bilo šta pomene, svi čekaju da saopšti ime, nadajući se da će umjesto sebe samog, kao mnogo puta ranije, sada predložiti nekoga od njih. Još su tužnije takozvane tradicionalne sluge, koje on zove partnerima – i njih će kao da konsultuje. Iako zna da bi SDP radije predložio Čanka, BS Erdogana, a DUA Ramu. Ali imaju i oni probleme sa pasošima, pa će morati da guraju Đukanovića. A svi dobro znaju da su šanse MĐ u drugom krugu, koji je jedino bitan, od svih mogućih DPS kandidata – najmanje. Jer je on ima najmanji kapacitet da pridobije potrebne glasove od anti-DPS kandidata.
Ali, nije kriv Milo. On, kao i mnogo puta ranije, razmišlja da trči zbog sebe a ne zbog države. Krivi su građani. Isti oni koji ovih dana negoduju zbog gužvi i čekanja na trajekt, a nije im palo na pamet da dignu ustanak kada im ga je Vlada kandidata Đukanovića otela iz ruku i poklonila prijateljima. Sto pedeset hiljada ili čak i više podanika ove zemlje čeka sa naoštrenim olovka da istrči na birališta i zaokruži ime čovjeka koji ih je kao niko u istoriji varao, dijelio, ponižavao, huškao, harao, i koji nakon svega razmišlja o još jednom mandatu. Neka vam je onda srećan kandidat, ljudi.
