INTERVJU Emir Zlatar: Bosna je moguća samo kao zajednička zemlja

Do izbora u Bosni i Hercegovini ostalo je nešto više od mesec dana. Kako komentarišete ovu predizbornu utakmicu koja se odvija u Sarajevu i na teritoriji cele države?

Predizborna kampanja počela je prije sedam-osam mjeseci. Veoma je žestoka, međutim, nema nikakvih novih promjena, ideja niti vizija, a postavke glavnih političkih aktera i stranaka uglavnom su ostale iste. Sve se svodi na međusobna optuživanja, bez jasne vizije i unutarstranačkog konsenzusa o tome kako da Bosna i Hercegovina krene naprijed.

Korak naprijed za BiH bio bi ulazak u evropske integracije i eventualno NATO savez. To ne znači da će ovi koraci odmah donijeti trenutni dobitak, ali će građani sigurno osjetiti mnoge benefite i prednosti koje nudi savez na evropskom kontinentu, kojem BiH definitivno i pripada.

Kako komentarišete politička iskakanja političara bilo kog entiteta koja odudaraju od osnovne ideje celovitosti BiH?

U odnosu na separatističku politikuMilorada Dodika, pa vjerovatno i politiku više od pedeset odsto opozicionih stranaka koje djeluju u Republici Srpskoj, uključujući i savez sa Draganom Čovićem, liderom HDZ-a BiH, sve to nije ništa novo na našoj političkoj sceni. Međutim, ti ključni politički centri ne nalaze se ni u Banjaluci, ni u Mostaru, ni u Grudama, nego u Beogradu i Zagrebu. Sve dok te dvije države ne odustanu od teritorijalnih pretenzija prema BiH, ni te politike u BiH neće se mijenjati.

Žalosno je što bosanskohercegovački Srbi i Hrvati nemaju svoje autohtone politike koje bi ovu zemlju, zajedno sa svima koji u njoj žive, povele naprijed, što je možda i najveća tragedija u posljednjih trideset godina.

Nevjerovatno je da oni i dalje ne shvataju da se granice države neće mijenjati. Ako se ikada budu mijenjale, mijenjaće se u cijeloj Evropi, a ne samo u BiH. U tom slučaju, razvoj događaja neće zavisiti od nas, niti se te granice mogu promijeniti jednostrano od strane bilo koga u BiH ili država regiona. To bi podrazumijevalo promjenu kompletnog svjetskog poretka.

Zbog toga oni koji djeluju na tim principima zapravo podržavaju fikciju, jer sve ove činjenice znaju mnogo bolje od nas. U pozadini ovih narativa nalazi se isključivo borba za očuvanje pozicija i sumnjivo stečenog kapitala u posljednjih dvadesetak godina.

Kako probuditi političke subjekte i zajednicu da bi počeli da deluju u pravcu interkulturalnosti, celovitosti i ravnopravnosti?

Mi gotovo tri i po decenije zajednički radimo sa Hrvatskim narodnim vijećem BiH, Srpskim građanskim vijećem BiH, te Jevrejskim kulturno-prosvjetnim i humanitarnim društvom „La Benevolencija“ na prezentovanju BiH onako kako je mi vidimo. Tu su još i druge organizacije civilnog društva koje nemaju etnički karakter.

Zajednički smo potpisali Deklaraciju o ustavnim i drugim reformama BiH i njenom putu ka evroatlantskim integracijama, koja može biti okvir svim političkim predstavnicima. Međutim, oni očito ne žele takvu BiH jer mnogi od njih imaju nečistu savjest.

Ako bi preuzeli tu platformu, to bi zaista omogućilo da se BiH predstavi kao bogatstvo različitosti, što je velika rijetkost u Evropi, pogotovo u multikonfesionalnom smislu.

Multikulturalnost živi u gotovo svim državama Evrope, ali multikonfesionalnost ovdje stoljećima opstaje i dio je našeg DNK. U BiH je to jedna iskonska dubina još od srednjovjekovnog perioda, kada je ovdje živio jedan narod sa tri vjere. To i danas ovu zemlju čini bogatom. Kulturni identiteti su toliko isprepleteni da smatramo kako je jedino takva BiH i moguća.

Da li je moguć istorijski dogovor između Srba i Bošnjaka koji će dovesti do relaksacije odnosa na Balkanu?

Dogovor između Srba i Bošnjaka, kao i dogovor između bilo koja dva naroda na svijetu, nije moguć na ovakav način jer nas niko ne predstavlja u našoj ukupnosti i kolektivitetu. Imamo predsjednike država, dakle institucije, i u tom kontekstu odnos između Srbije i BiH trebao bi biti daleko bolji.

Međutim, ono što jeste balast jeste agresija koju je Srbija izvela prema BiH devedesetih godina, koja se još uvijek dovodi u pitanje, negira i poriče, uključujući genocid u Srebrenici, koji je presuđen kao genocid, uključujući činjenicu da tu još ima sedam opština sa elementima genocidne namjere.

Nisu to presuđene činjenice, dokumenti, presuđivanja bosanske ili bošnjačke strane. To su zaključci na osnovu dokumenata i činjenica koje je utvrdio Sud Ujedinjenih nacija. Ako taj sud priznaje sto pedeset država u svijetu, ne može se dovoditi u pitanje da je to zavjera protiv Srbije i kolektiviteta, dakle srpskog naroda.

To je zločin koji je počinilo rukovodstvo i ono je trebalo da odgovara za to. Ljudi danas u Srbiji ne bi trebali da nose tu hipoteku i da ih njihovi političari guraju u tu kolektivnu odgovornost. Za zločine su odgovorne institucije koje su ih počinile i pojedinci čija su imena danas svima dobro poznata.

Srbija sa tim, koliko god bilo neprijatno, mora da se suoči. Nas hrabri činjenica da je Srbija uvijek imala svijetlo lice – oni ljudi koji su na častan način pronosili te pozitivne vrijednosti koje je Srbija imala u svojoj istoriji. Na te vrijednosti treba se osloniti.

Mnogo je tu tačaka u kojima su naše zemlje i naši narodi imali zajedničke vrijednosti koje su dijelili, unapređivali, poštivali, pomagali, a puno je manje onih koje su sprovedene u izvršavanju napada na BiH raznih vrsta. Mislim da će sa promjenom generacija doći i do promjene politika.

Kako ocenjujete studentske proteste u Srbiji?

To je za nas ovdje bio jedan fenomen koji smo svi u počecima zdušno podržali. Mladost je pokazala energiju i želju za suštinskim i temeljnim promjenama. Međutim, nakon Vidovdanskog skupa i zaključaka koje su iznijeli, očigledno je da su centri dubinske države preuzeli konce i kompromitovali ono što bi studentski protesti htjeli pretočiti u neki politički program.

Da li verujete da će se situacija na Balkanu uskoro promeniti?

Teško. Ne možete očekivati da se toliko lažnih narativa, nerviranja, odustajanja, odbacivanja drugog i drugačijeg promijeni u jednom kratkom periodu. Promjene su dugoročni proces i ono što hrabri i što se vidi jeste da u Srbiji postoji puno tih rukavaca i mostova koji žele prijateljske odnose sa BiH.

Mislimo da u tom smislu treba samo graditi, ohrabrivati i podržavati što više tih mostova i komunikacija u svim oblastima – društvenim, kulturnim, umjetničkim, sportskim... U svim oblicima društvenog djelovanja treba razvijati te veze i mislim da će to ustvari pokazati da postoje zdrave snage u Srbiji koje, nažalost, još uvijek nemaju tu institucionalnu snagu da predstavljaju Srbiju ne samo u regionu nego i u svijetu.