Boško Obradović Foto:Zoran Lončarević/Nova.rs

“Sadašnji saziv Skupštine Srbije je slika unutrašnjeg stanja Aleksandra Vučića. Mi nećemo bežati od toga da predložimo sopstvenog kandidata za njegovog protivnika na predsedničkim izborima, ali ćemo se povući ukoliko se pojavi bolji predlog. Za mene su idealni kandidati profesor Milo Lompar, kao jedan od vodećih srpskih intelektualaca i Dejan Bodiroga, koji je izuzetan gospodin i patriota”, rekao je u novogodišnjem intervjuu za Nova.rs lider pokreta Dveri Boško Obradović.

U razgovoru za Nova.rs, Obradović se osvrnuo i na mogućnost ponovnog bojkota izbora, navodeći da pokret Dveri nije saglasan sa tom idejom, te da je njihov cilj obezbeđivanje fer i poštene izborne utakmice – kroz dijalog sa vlastima ili vanparlamentarnu borbu. On je naveo da su Dveri pred održavanje parlamentarnih izbora predlagali da čitava opozicija izađe na njih, ali da to nije prihvaćeno.

Boško Obradović Foto:Zoran Lončarević/Nova.rs

Iza vas je godina u kojoj ste bojkotovali izbore, štrajkovali glađu i najavili reformu Dveri. Kad podvučete crtu, jeste li zadovoljni svojim političkim delovanjem u prethodnoj godini?

Pre svega, mislim da je bojkot uspeo i da je razotkrio nedemokratski karakter ovog režima. Vlast je sama priznala svoju nelegitimnost time što je skratila mandat Skupštine sa četiri na godinu i po dana. Pokret Dveri i ja smo uradili sve u borbi protiv ovog režima- parlamentarnim i vanparlamentarnim metodama. Nema protesta, štrajka, demonstracija na kojima nismo učestvovali. Pokušavali smo i metodama kao što je štrajk glađu, kako bi smo skrenuli pažnju javnosti na alarmantno stanje u Srbiji i na stepen gušenja demokratije, slobode medija, kriminala i korupcije u vrhu vlasti. Sada je ostalo da do narednih izbora predstavimo naš program i stručne ljude.

A da li postoji nešto na šta niste ponosni? Gde ste grešili?

U nekoliko navrata sam javno rekao, a ponoviću i sada: Mogu da kažem da sam prenaglio u nekoliko situacija i da je bilo povišenog adrenalina tokom sukoba sa aktuelnom vlašću. To se dešavalo zbog toga što je stepen poniženja toliko veliki, da prosto nije bilo moguće da se ne pobunite. Ja sam se bunio, nikada ne prelazeći granicu i trudeći se da sve što radim bude potpuno opravdano. Možda to nekad nije bilo u potpunosti savršeno, ali moram da primetim da je u našoj javnosti prisutno jedno ozbiljno licemerje – nekadašnja borba protiv režima Slobodana Milošević se kod ogromnog procenta građana smatra demokratskom tekovinom i vrhuncem trijumfa demokratije, iako je tada spaljena Skupština i Radio televizija Srbije, a kad mi danas protiv jednog, još goreg, nedemokratskog režima, koristimo mnogo blaže metode, one se proglašavaju za nasilje.

Pročitajte još...

Kad smo kod tih metoda, vratimo se na incident koji se dogodio ispred Skupštine. Tad je došlo do sukoba sa Marijanom Rističevićem i Zlatiborom Lonačarom. Da li vas brine mogućnost da završite u zatvoru, s obzirom na to da nemate više poslanički imunitet?

Protiv mene se u ovom trenutku vode tri prekršajna postupka, zbog organizacije demonstracija 13. aprila prošle godine, zbog formiranja ‘Slobodne zone’ ispred Predsedništva i zbog pomenutog protesta ispred Skupštine. Takođe, protiv mene se vodi i jedan krivični postupak ispred Prvog osnovnog suda u Beogradu zbog izmišljenih i lažnih optužbi da su tog dana Zlatibor Lončar i Marijan Rističević imali nekakvih problema sa nama. Upravo je sve bilo suprotno. Tog dana je aktuelna vlast kršila Ustav i zakone ove države, menjala izborna pravila usred izbornog procesa, što je apsolutno nedemokratski čin. Mi smo se, kao tadašnji narodni poslanici, protiv toga pobunili. U tome jeste paradoks aktuelne političke scene u Srbiji – oni koji brane Ustav i zakone od jedne nedemokratske vlasti se proglašavaju nasilnicima, a oni koji čine nasilje, time što krše Ustav i zakon, bivaju proglašavani žrtvama. Mi moramo da izađemo iz začarenog kruga licemerja i paradoksa i da stvari nazovemo pravim imenom. Kad imate nedemokratsku vlast, sve demokratske metode borbe su dozvoljene. To je tako svuda u svetu i ne vidim zašto bi u Srbiji bilo drugačije.

Međutim, ispred Skupštine je bilo i fizičkog obračuna. To ipak ne predstavlja demokratski metod?

Tog dana je vlast planirala da menja izborna pravila i to usred izbornog procesa. To je bio dovoljan razlog da Ustavni sud poništi izbore 21. juna i da se organizuje novi izlazak na birališta. Ta naša inicijativa pred Ustavnim sudom stoji negde sa strane i ona se ne razmatra. Dakle, reč je o izbornoj trci koja ne samo da je bila lažna i nedemokratska, već i antiustavna. Mi smo se pobunili protiv toga na stepeništu Skupštine i nismo pravili probleme narodnim poslanicima koji su tog dana došli na sednicu. Jedini incidenti su se dogodili sa onim političarima koji su namerno želeli da prođu “kroz nas” i da uđu u raspravu. U tom komešanju se događalo svašta, pale su teške reči, bilo je možda i nekakvog gurkanja, ali definitivno nije bilo fizičkog napada. Zašto bismo se mi bavili isključivo Rističevićem i Lončarom, a da svi drugi najnormalnije prođu. Zato što su oni bezobrazni, provokatori i zato što su upravo oni ti koji prave brojne probleme i u Skupštini i u Vladi Srbije. Marijan Rističević je neko ko je najprljaviji narodni poslanik za ovih trideset godina obnovljenog srpskog višestranačja. Nema predstavnika opozicije sa kojim se nije obračunao na najprljaviji mogući način. On je odavno trebao da bude u zatvoru zbog svih pronevera sa robnim rezervama i prljavim poslovnim mahinacijama. Rističević je svoju slobodu kupio tako što, u ime ove vlasti, najprljavije napada njene političke protivnike. Ipak, incident koji se tog dana desio je bio razlog da ja, sa svoje strane, spustim tenzije i da se okrenem politici koja podrazumeva dijalog kao način dolaska do rešenja. Bolje je da uspe dijalog između vlasti i opozicije, nego da se nastave građanske tenzije. Ovaj režim mora da zna da ćemo mi da se branimo i da ćemo ponovo izaći na ulicu, ako budemo ponovo prisiljeni da branimo svoja osnovna, elementrna i demokratska prava.

Boško Obradović Foto:Zoran Lončarević/Nova.rs

Kad smo kod parlamenta, kako vam sad izgleda Skupština Srbije i njen sastav?

Skupština Srbije se pretvorila u jednu vrstu političkog rijalitija i revije govora mržnje protiv svakoga ko drugačije misli od ove vlasti. U prethodnom sazivu smo mete bili mi, poslanici opozicije, a sada su na udar došle i druge javne ličnosti koje su se usudile da kritikuju vlast. Skupštinska govornica je postala mesto koje se konstatno upotrebljava za gaženje dostojanstva svakog političkog protivnika vlasti i to je metodologija koja je nepoznata u savremenim demokratijama. Ovo sve što trenutno gledamo u parlamentu je projektovano da izgleda baš ovako kako izgleda. Iza tog lutkarskog pozorišta imate onoga koji vuče te lutke i ko je tvorac tog ambijenta, zato i ističem da je sadašnji saziv Skupštine Srbije slika Vučićevog unutrašnjeg stanja i njegovog načina bavljenja politikom.

Ovakav izgled Skupštine je rezultat i bojkota u kojem ste učestvovali. Provalačila se informacija da je pokret Dveri neposredno pred izbore razmatrao mogućnost da ipak učestvuje na njima. Ima li istine u tim navodima?

Svojevremeno smo na jednom zajedničkom sastanku kompletne opozicije predložili da se preispita ideja bojkota, nakon izbijanja krize izazvane epidemijom. Mi smo smatrali da je koronavirus dramatično promenio Srbiju i da je ponašanje vlasti u tom periodu bilo toliko jezivo i da bi zbog toga trebalo da svi zajedno, na jednoj izbornoj listi, izađemo na izbore i porazimo režim.

I to je odbijeno?

To je dovedeno u pitanje iz prostog razloga što je deo predstavnika opozicije toliko utonuo u ideju bojkota, pa nije bilo realno da se to menja. Mi nikada nismo bili za samotalni izlazak na izbore, već smo bili za to da se razmotri da li ćemo svi zajedno učestvovati bojkotu ili ćemo zajednički učestvovati u izbornoj trci. To je bila moja pozicija na tom sastanku. Smatrao sam da ne sme da dođe do podela u opoziciji, a to i sada smatram. Pošto se ponovo razmatra neki novi bojkot, ja moram da kažem da nisam za to. Bojkot je bio jedna dobra terapija za bolesno stanje srpske demokratije u toku 2020. godine, ali mi nismo izlečili problem koji je mnogo dublji. Novi bojkot nije terapija koja bi mogla bilo šta da izleči, već bi se time samo produžila agonija “bolesnika”. Da li to znači da ćemo da bojkotujemo i narednih pet, šest izbornih ciklusa, jer neće biti uslova za demokratske izbore pod ovom vlašću? Ili ćemo narednih 15 godina čekati delegaciju Evropskog parlamenta da nam ona posrednički pomogne kako bi izbori bili fer i pošteni? Smatram da smo svi mi sada na jednom ozbiljnom ispitu – da li ćemo dozvoliti održavanje novih, nedemokratskih izbora u Srbiji? Moramo da se pozabavimo korenom problema i da nađemo način kako da ga rešimo. Naša je obaveza da obezbedimo građanima poštene izbore, bilo da to bude kroz dijalog sa vlašću ili kroz druge vidove vanparlamentarne borbe, a onda da na tim istim izborima, po primeru crnogorske opozicije, pametno izađemo u više kolona, uz dogovor o međusobnom nenapadanju.

Boško Obradović Foto:Zoran Lončarević/Nova.rs

A da li priča oko izlaska u nekoliko kolona ugrožava mogućnost da opozicija izađe sa jedinstvenim kandidatom na beogradske i predsedničke izbore?

Opozicija mora da sprovede jedno ozbiljno istraživanje javnog mnjenja kako bi se utvrdilo šta nam tačno građani poručuju – da li treba idemo na jednoj izbornoj listi i da imamo jednog kandidata ili treba da idemo u više kolona. Ako vi pravite na silu jednu listu, onda može doći do odlivanja glasova i to može doneti samo korist režimu. Možda je onda bolje napraviti dve ili tri različite kolone kako ne bi propao nijedan opozicioni glas. Ja bih se na to oslonio, a ne na naše međusobne sujete, ambicije, planove i razmišljanja. Ipak, nije isključeno da imamo zajedničkog predsedničkog kandidata, bez obzira koliko bi bilo opozicionih kolona. Uslov je da ta ličnost obuhvata korpus vrednosti oko kojih smo svi saglasni i oko kojih nema ideoloških i političkih razlika. Ako bismo mi imali ovdašnjeg Zdravka Krivokapića, ne vidim razloga zašto ne bismo svi stali iza takve ličnosti.

Vidite li tu ličnost trenutno?

Ima više takvih ličnosti. Mi nećemo bežati ni od toga da imamo svog kandidata i da se povučemo u korist boljeg. U smislu autoriteta koji imaju u nacionalnim krugovima, posebno bih istakao profesora Mila Lompara, kao jednog od vodećih srpskih intelektualaca. Ima tu ljudi i iz sveta umetnosti i sporta koji imaju taj kapacitet, poput Dejana Bodiroge, koji je jedan hrišćanski gospodin i patriota. To su ljudi koji imaju ostvaren život i njih aktuelna vlast ne može da uceni. Oni nemaju mrlje u svojim biografijama i imaju jasne stavove po nekim ključnim nacionalnim i državnim pitanjima. Iza njih mogu da stanu i oni kojima je bitnija demokratija, jednako koliko i oni kojima je bitnija nacija, kao i mi kojima je podjednako bitna i nacija i demokratija.

Pročitajte još...

A da li zajedno sa vama, iza takve ličnost ili u nekoj od kolona, ima mesta za stranke koje su učestvovale na prethodnim izborima, poput Demokratske stranke Srbije, Pokreta slobodnih građana i stranku Nebojše Zelenovića? Jesu li oni za vas prava opozicija?

Saglasan sam da su oni deo svog političkog legitimiteta narušili zbog učešća na tim izborima. Oni su na taj način dali legitimitet ovoj nedemokratskoj vlasti, ali to ne znači da oni nisu opozicija. Deo njih je i promenio svoja rukovodstva i priznao da je pogrešio što je izašao na te izbore, zato smatram da treba otvoriti komunikaciju sa njima. Ipak, mislim da bi pregovaračku platformu za dijalog sa vlašču i delegacijom Evropskog parlamenta trebao da napravi bojkotaški deo opozicije, jer ima veći politički legitimitet za to. Nije realno da tu platformu pišu oni kojima su prethodni izbori bili u redu. Kad mi napravimo takvu platformu, naravno da je treba ponuditi ostalim kolegama iz opozicije i ne vidim razlog zašto oni to ne bi podržali. Tada bismo mogli da napravimo zajednički front koji bi tražio slobodne i fer izborne uslove.

Za koga nema mesta u jedinstvenom opozicionom frontu?

Sa tim niko više nema dilemu. Jasno je da su Vojislav Šešelj, Čedomir Jovanović, Nenad Čanak i niz drugi političkih organizacija, samo produžena ruka vladajućeg režima. Oni su u potpunosti raskrinkani i njih više niko ne shvata ozbiljno. Kao ni Gordanu Čomić i Aleksandra Šapića, koji su sad i formalni deo vlasti, a donedavno su se predstavljali kao opozicija.

Boško Obradović Foto:Zoran Lončarević/Nova.rs

Iz Srpske napredne stranke se može čuti u poslednje vreme kako oni znaju da će se svi ujediniti protiv njih i da postoji ozbiljan rizik da izgube naredne izbore. Kako tumačite te njihove navode?

Nemam ništa protiv toga što govore, štaviše, radujem se tom scenariju. Naravno da oni to koriste kako bi mobilisali sopstveno biračko telo i kako bi uplašili građane Srbije da će biti “smak sveta” ukoliko oni padnu sa vlasti. Tako je i Milo Đukanović plašio ljude u Crnoj Gori, pa vidimo da se tamo “smak sveta” nije dogodio. Svako ima svoj rok trajanja, a ovom režimu se taj rok bliži kraju. Sad je više do nas u opoziciji koliko će trajati vlast, nego što je do njih.

Mislite li da Evropska unija ima mehanizme da natera predsednika Srbije Aleksandra Vučića da napravi ustupke opoziciji?

Ako žele, oni imaju mehanizam da nateraju Vučića da zaplače zbog svega što radi. On je toliko vezan za svoje zapadne mentore da bi svaka ozbiljnija kritika kod njega izazvala nervno rastrojstvo. Evrposka unija to može, ali je pitanje da li hoće.

Kad smo kod EU, jesu li Dveri protiv pristupanja Srbije toj zajednici?

Ne sećam se kad sam imao priliku da mi neko postavi to pitanje i da ja zaista odgovorim šta je naš stav prema Evropskoj uniji. Da li bilo ko veruje da aktuelna vlast, a nismo ništa bolje stajali ni sa prethodnima, autentični zastupnik evropskih vrednosti? Niko od njih u Srbiju nije doneo zakonodavstvo koje bi zaista podrazumevalo obračun sa kriminalom i korupcijom. Kod nas se menjaju vlasti, ali sistem je ostao isti prethodnih trideset godina, od kad je uvedeno višestranačje. U tom smislu, ja sam najdublji evropljanin i zalažem se da u našu zemlju budu zastupljene vrednosti koje će promeniti sistem, a ne samo vlast. Kad je u pitanju evropska budućnost Srbije, tu postoji nekoliko scenarija. Mi prvo moramo da budemo svesni da nas Evropska unija u ovom trenutku ne želi u svom članstvu. Oni su nam to veoma pošteno i otvoreno rekli. Međutim, vlast to nije saopštila građanima na taj način, niti im je rekla da neće biti proširenja u skorije vreme i da treba da tražimo alternativu. Kad bi se sada postavilo pitanje članstva Srbije u ovakvoj Evropskoj uniji, Dveri bi bile protiv toga. Kad se za pet do deset godina Evropska unija bude menjala i na vlast budu došle neke nove političke elite i nove ideje, mi možemo biti i te kako zainteresovani da učestvujemo u novim integracijama. Do tada, mislim da imamo jedno mnogo bolje rešenje – to je bilateralni sporazum o saradnji između Srbije i Evropske unije kakav imaju sve druge evropske zemlje koje nisu njene članice. Politika pokreta Dveri je evropska, demohrišćanska, konzervativna i patriotska i tom smislu mi nismo suprostavljeni toj zajednici. Naprotiv, želimo da budemo njeni partneri. O tome da li treba biti član Evropske unije u ovom trenutku ili u nekoj budućnosti, pored nas kao političkih aktera, u krajnjem slučaju se moraju izjasniti i građani Srbije na referendumu.

Boško Obradović Foto:Zoran Lončarević/Nova.rs

Za kraj, koja je vaša poruka građanima u 2021. godini?

Pre svega, želim im dobro zdravlje i da uđemo u godinu koja bi mogla da znači izlazak iz krize, u kojoj se trenutno nalazimo, i otvaranje vrata za budućnost u kojoj će deca želeti da ostanu u ovoj državi.

Pratite nas i na društvenim mrežama:

Facebook

Twitter

Instagram

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare