Ne volim izraz „banana država“, koji je početkom prošlog veka skovao američki pisac O. Henri (Vilijam Sidni Porter), a danas se uglavnom pežorativno koristi za zemlje „trećeg sveta“ u kojima strane firme i službe imaju značajan uticaj na nastanak korupcije, kriminala, nepotizma i obogaćivanja na temelju državnih rashoda i sumnjivih izbornih rezultata...

Ne volim što se taj izraz sve više koristi ne samo za državu u kojoj živim već i za sve tvorevine na tlu nekadašnje zajedničke države, pa sad mnogi govore o “Jugoslaviji i sedam patuljaka”. “Poslije Jugoslavije ostale su banana države, poluprotektorati, teritorijalni provizoriji, vazalne konstrukcije, državne instalacije, ‘burek republike’, provincijalni bantustanovi, etnički rezervati i nacionalni parkovi”, napisao je prošle godine Đorđe Latinović, bivši amabsador Bosne i Hercegovine u Crnoj Gori, koga su, by the way, početkom godine pominjali i kao kandidata za istu funkciju u Srbiji.

Ne znam šta ovaj poznati satiričar, publicist i politikolog iz Bosanske Krupe podrazumeva pod “burek republike”, osim ako nije mislio da nam je svima na kraju ostao samo “prazan burek”, jer kako glasi njegov poznati aforizam – “robu široke potrošnje kupuje sve uži krug ljudi”. Zbog toga bih se još malo zadržao u školi mišljenja “južno voće”. Svojevremeno je i Vedrana Rudan napisala da “kad god je u hrvatskim medijima riječ o Jugoslaviji, uvijek se posebno naglašava da tada nije bilo banana”.

Modernija verzija takvih lupetanja je neka glupačica čiji je video ovih dana “zapalio društvene mreže” (ovo volim još manje), koja kaže da “u Jugoslaviji nije bilo ajfona, a sad ga u Hrvatskoj imamo”. Sad imamo i banane i banana republike, i ajfone i “ajfonke”, banane sve skuplje ove druge sve jeftinije… U skladu sa tim gotovo da bismo mogli govoriti o “ajfon republikama”, stalno neke novije i naprednije verzije, a sve zbog toga što prethodne “nisu ništa valjale”. U njima su uređaji sve pametniji a ljudi sve gluplji. Jedina je razlika što za ove stvarčice znamo da će trajati makar do isteka garancije, a za ove naše tvorevine niti znamo koliko će trajati, niti za bilo šta imamo nekakavu garanciju. Ali zato možemo, kako nam volja i koliko nam volja, da se – slikamo!

Zbog toga više neću govoriti ni o bananama, ni o bureku, pa čak ni o “ananas državama” (ono kad je država sve jača, a na nas ne misli), jer sam vaspitan da se “sa hranom ne igra”. Što bi rek’o Ninus Nestorović: “Sve manje hrane u Srbiji se baca, a i to što se baci – i to se pojede!”