Piše Gojko Perović: Vjera i epidemija

I prije ”korona-virusa” mnogi posmatrači ovog čina, pa i neki početnici, tek kršteni ljudi, sa sumnjom i nepovjerenjem su gledali na higijenski aspekt ovakvog postupka. I tamo gdje bismo imali nepobitne dokaze o apsolutnom zdravlju svih prisutnih, ne bi se mogao umanjiti zazor onih koji imaju pojačani osjećaj čistunstva. Što je više ljudi u hramu, pomisao o mogućim bolestima i eventualnim zarazama, kod takvih bi se ljudi samo uvećevala. Eto, u tom smislu smo, ovih dana, naglašavali, da se ”niko nikada nije zarazio” putem pričešća u Pravoslavnoj crkvi. Želja i potreba za sjedinjenjem sa Bogom, veća je i jača od zemaljskih strahova i navika. Tako je to, inače, kad se o ljubavi radi.E sad, - epidemije! Naglašavali smo, isto tako, da su Svete liturgije neometano vršene u doba tzv. variole vere, prije toga u doba ”španske groznice”, prije toga tokom kolere, a prethodno kuge…i sl. I da niko, ni tada, nije zaražen na taj način. Vidim da neki istraživači pominju primjere, da su mnogi sveštenici, naročito na Zapadu Evrope, umirali baš u vrijeme kuge. Dosta toga se tu tematski brka. Jedno je pitanje svetosti obreda i mogućnosti zaraze tokom istog, a drugo je angažovanje sveštenika i hrišćana, njihov humanitarni rad u bolnicama, stacionarima… na mjestima gdje niko drugi nije smio ili htio poći.Ovo svakako nije pitanje za hemičare ili biologe. Ovo je prije svega pitanje vjere i duhovnog doživljaja stvarnosti. Vjerniku je sve sveto i čisto u ovom činu, i on ove stvari ne posmatra kroz prizmu bakteriološkog sastava sredine, već kroz Ime i Lik Gospoda kome pristupa. Zato, pravo pitanje nije ”može li nas zaraziti kašičica”? Pitanje je ”može li uopšte vjerujućeg zaraziti čin Svetog pričeća, ma pod kakvim vidom da je obavljen”? Pitanje nije ”o kakavom načinu ( formi )” već ”o kom momentu” – se ovdje radi?Postoji vrlo sadržajno obrazloženje o antiseptičkom svojstvu crkvenih sasuda i uopšte svih okolnosti u kojima se odvija čin pričešćivanja. Ali koliko god bilo argumentovano, ovo pojašnjenje ne djeluje ubjedljivo na skeptike ili nevjernike, a vjerujućima je skoro pa – nepotrebno, suvišno. Vjerujućeg štiti vjera, a sumnjičavom se sumnja samo umnožava.Otuda, Crkva, iz obzira prema ljudima sa kojima dijeli život, ulice, grad i državu – a među kojima ima toliko onih koji sumnjaju, ne vjeruju, vjeruju ovako ili onako … prihvata sve mjere zdravstvene zaštite. Prije svega, Crkva vjeruje, da smo – izvan liturgijskog čina – svi isti, i jednako podložni svakoj bolesti pa i zarazi. Osim toga, nema toga redara ni tog duhovnog metra, koji može izmjeriti vjeru onih koji su prisutni na bogosluženju u hramu. Ko je došao iz čiste vjere, ko iz nekog inata, a ko baš iz straha….Bogosluženje je potrebno vjerujućima. Potrebnije od vazduha i hleba. Tako je uvjek, a sada, u ove dane straha i panike, - naročito. Crkva stvaralački traga za načinom da upriliči liturgijski čin onima kojima je potreban, a da istovremeno zamoli sve one koji su stariji od 65 godina, pa i one koji nijesu sigurni, koji se kolebaju, da ne izlaze iz domova. Jer, iskušenje malovjerja obuzimalo je i Hristove apostole, a kako ne bi svakoga od nas, možda baš danas.Ono što je Bog dodatno uredio jeste činjenica da se sve ovo odvija u doba Vaskršnjeg posta. To je inače, od davnina, bio period, kada su se mnogi podvižnici po pustinjama i udaljenim manastirima, privremeno razdvajali od svoje braće i osamljivali radi posta i molitve. Upravo, radi što bolje pripreme i unutrašnjeg očišćenja, pred predstojeće vaskršnje praznike, i pričešća Svetim tajnama – baš na Vaskrs.Mnogi od nas su, načinom svojih života, daleko od podvižnika i manastira. Ali evo, Gospod je ovom epidemijom, od cijelog svijeta napravio pustinju. Pustinju u kojoj smo međusobno izolovani. U njoj bi hrišćani trebalo da se osjećaju ( snalaze ) kao ”ribe u vodi”. Da pokažu sebi i drugima, da umiju da žive veselo, hrabro i vedro – baš onda kada poste. Da pokažu da umiju da trpe i da čekaju. Da pokažu da imaju dar vjere i nade. Jer, sve u vezi ove nevolje – tiče se, najviše, onoga što nas čeka. E tu bi, hrišćanska vjera, morala biti ona so, koja će osoliti svijet.