13
Milo Đukanović nije izgubio ovog 30. avgusta, već mnogo ranije i mnogo puta, piše u svojoj kolumni za Vijesti Željko Ivanović. Kolumnu prenosimo u celosti.
Iako su i teorija i praksa višedecenijskih režima sugerisali da crnogorski Truhiljo ne može izgubiti izbore koje sam organizuje – desilo se čudo, piše Ivanović za Vijesti. Gotov je! Posljednji soft diktator demokratskog i prozapadnog dijela Evrope, posljednji od svih ratnih vođa i zločinaca s prostora bivše Jugoslavije, postao je istorijska ličnost jer će ostati upisan kao prvi crnogorski vladar i despot kojeg nije oborila neka zavjerenička grupa već olovka!
Ipak je imalo smisla!
Prije svega, vjerovati da će doći i taj dan kada će u malenom crnogorskom društvu, gospodarske tradicije i sluganskog mentaliteta, sazreti demokratska većina za izbornu smjenu tri decenije duge vlasti jedne partije, to jest jednog čovjeka. Ništa nakon tog iskustva neće biti isto i teško je zamisliti da bi, ne samo u bližoj budućnosti Crne Gore, bilo koji pojedinac ili partija mogli da uspostave takav monopol i sazidaju takvu moć kao što su to za protekle tri decenije učinili Milo i njegov DPS.
Đukanović je vladao Crnom Gorom beskrupulozno i autokratski, izuzimajući par godina nakon raskida sa zločinačkom politikom Miloševića i srpske elite kada se od jastreba prerušio u goluba tražeći oprost i podršku da pređe na drugu, zapadnu obalu. Ali, kao i svaki despot, čim je pustio korijene, zagospodario novcem i ljudima, okupio u Partiji klimoglavce, u propagandi neznalice, u intelektualnim krugovima poslugu i plaćenike, promovišući sistem vrijednosti utemeljen na Pink kulturi i sicilijanskoj omerti – Đukanović je pomislio da je sami Bog koji po svojoj mjeri kroji svijet.
Milo je izgubio mnogo prije 30. avgusta 2020.
Pročitaj i:
Još onog 22. maja 2006. dan nakon referenduma, kada je umjesto odlaska u političku penziju ostao da vlada, silom i novcem, birajući da umjesto građenja demokratskog društva sklepa privatnu državu. Umjesto da ode u u istoriju, odlučio se na avanturu koja je završena sinoć na izborima. Iako je znao da se pohvali koliko je žrtvovao 1997. kada se suprotstavio Miloševiću ili 1999. kada je okrenuo leđa Vojsci i Sedmom bataljonu ili 2002. kada je rekao NE Solani, svi ti istorijski momenti koji su mu mogli donijeti pristojno mjesto u crnogorskoj memoriji, bili su malo za njega i njegovu familiju, biološku i onu drugu. Ostao je nakon referenduma da pokaže kako se nije borio za nezavisnu državu zbog njene emancipacije već zbog njene pohare.
Đukanović je izgubio onog dana kada je 2008. dopustio javnu sramotu da kao premijer natjera ministra finansija da spasava privatnu banku njegove familije novcem građana Crne Gore, a onda jedan milion vrti 11 puta da bi pokrio čitav iznos zadužene i bankrotirane Prve banke. Umjesto da on i ministar (Lukšić) tada podnesu ostavke, smijenjen je guverner Centralne banke (Krgović), jedine nezavisne institucije u malom Montenegru.
To je bio ogledni primjer za sve druge.
Đukanović je, dakle, izgubio onda kada je zarobio sve institucije i kada je od tužilaštva, sudstva, policije, regulatornih agencija, napravio puki servis za zaštitu privatnih interesa Prve familije. Što se Đukanovićeva kasta više bogatila, to je Crna Gora više siromašila, dok je konto njegove rodbine, prijatelja i partnera rastao istom brzinom kao i javni dug zemlje koju je tako nemilosrdno vodio.
Đukanović je izgubio još 2012. kada je odlučio da obriše Lukšića i ponovo se vrati u premijersko sedlo kako bi nam pokazao da može još bolje da (nas) jaše. Doveo je zloglasnog spin doktora Bebu Popovića koji je za nepune četiri godine napravio od Crne Gore brlog sličan Srbiji, sa Pinkom, Informerom, Pobjedom i RTCG je zapišao Montenegro, izazvao omraze, podjele, pocijepao društvo uzduž i poprijeko, samo zato da bi glavnog neprijatelja, medijsku mafiju iz Vijesti, bacio na koljena. Ono što dotad nijesu uspjeli lokalni izvođači radova, Đukanović je povjerovao da može da mu završi Beba jer ako je zakrvio toliku Srbiju, što je na kraju dovelo i do atentata na premijera, valjda će lagano završiti posao u maloj bari od Montenegra.
Đukanović je izgubio 2018. kada je odlučio da se vrati u državnu politiku i kandiduje se na predsjedničkim izborima, iako su vodeće NATO zemlje slale jasne signale da nakon prijema Crne Gore u Alijansu ne žele više da vide povratnika Đukanovića na javnoj sceni. Opet su prevagnuli privatni interesi Prve familije, radovi na vili pod Goricom su ulazili u završnu fazu, a faraonsko zdanje je bilo spremno da prihvati domaćina da posao nije pokvario višedecenijski Đukanovićev blagajnik Duško Knežević koji se sada sprema za povratak u domovinu.
Đukanović je gubio svih prethodnih godina sa svakim novim izvještajem EU o napretku Crne Gore jer je u njima, umjesto da se iz godine u godinu smanjuje, u stvari rastao broj domaćih zadataka koje je Đukanovićev režim trebalo da odradi. Na evropske primjedbe i kritike da je pravosuđe zarobljeno, da ne postoji jasna linija između politike i mafije, da su nezavisni mediji pod brojnim brutalnim pritiscima uključujući i fizičke napade, da su tenderi namješteni a korupcija raširena do bola, Đukanović je odgovarao ignorancijom i samoljubljem vjerujući da njegova formula “stabilokratija a ne demokratija” može još dugo da ga drži kao favorita kod zapadnih partnera. Čak je negdje 2017. nakon što je EU uvela novi mehanizam kontrole u radu sa zemljama kandidatima a to je klauzla balansa, Đukanović, ljut i crven u licu rekao kako su pregovori sa EU “dvosmjeran proces” i da ako EU može da nas blokira, možemo i mi nju!
Pročitaj i:
Bili su to prvi znaci da je Vođa pogubio konce i sa zemlje odskočio ka oblacima. Vrhunac tog autizma i samoljublja bio je Kongres DPS 2019. i odluka da Partija proglasi borbu za CPC kao pitanje svih pitanja! Šef je rekao a Pažin odmah sproveo – u decembru smo dobili kontorverzni i sa stanovišta prava više nego upitni Zakon o slobodi vjeroispovijesti koji je digao na noge Crkvu i vjernike. Ali i brojne nezadovoljne. U svim sličnim višedecenijskim diktaturama uvijek dođe momenat kada Vođa povuče samoubilački potez. Obično to biva na vrhuncu slave i moći, onda kada se najmanje nadamo, i On i Mi. Đukanović je vjerovao da će i sa Crkvom proći kao mnogo puta ranije – svaka bruka za dva dana ali se pokazalo da se većina građana, bili vjernici ili ne, manje boji Mila nego Boga.
Đukanović je izgubio nakon tri decenije, a da se nije pogubio u samovolji i pohlepi ne bismo toliko dugo čekali ovaj trenutak već bi on sam pravovremeno spremio teren za promjenu i svoj odlazak, još onda kada mu je njegov mlađani gradonačelnik Ivan Vuković pisao kako jake liderske ličnosti predstavljaju prepreku razvoju institucija i demokratije. Umjesto da razmisli zašto američki Ustav propisuje dva mandata i osam godina vlasti kao primjeren rok da odgovorni političar učini nešto za svoje društvo a da s druge strane ne padne u ralje zavodljive vlasti, Đukanović je izabrao društvo sa Lukašenkom, Putinom, Alijevim i sličnim tiranima iz bivših sovjetskih republika. I zato je izgubio.
Što ne znači da nema šansu za “popravak”. Dockan, ali bolje da sada na odlasku makar učini nešto pozitivno za Crnu Goru.
Tranzicija vlasti je u svakoj sličnoj situaciji osjetljiv i rizičan proces. Đukanović sada ima priliku da sa pozicije izabranog predsjednika učini sve kako bi Crna Gora što bezbolnije prošla period uspostavljanja nove vlasti i kako bi bili sačuvani mir, zapadni kurs zemlje i ekonomija. Nek je vječna.
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare
