Pokušavao sam da se molim, pokušavao sam da se ispovijedam rijekama, pokušavao sam da plačem. Ništa mi nije polazilo za rukom.
Vječna uspomena, lijepa i čista
Krenuo sam na Kalemegdan, popeo se stepenicama prekoputa francuske ambasade i sjeo na kameni zid. Gledao sam u dvije moćne beogradske rijeke. Pokušavao sam da se molim, pokušavao sam da se ispovijedam rijekama, pokušavao sam da plačem. Ništa mi nije polazilo za rukom. Ispovijest… Bio sam u onom stanju kada čovjek ne zna da li je srećan ili nesrećan. Nisam imao više kapaciteta da primam ono što se događa oko mene, ali ipak sam osjećao mir i blagost. Ili je to možda samo tupost? Možda bi bilo dobro biti takav uvijek… Sjetio sam se kako mi je majka prilikom naših brojnih i tužnih rastanaka govorila da moram da umirim lјutinu u sebi.
– Polako, sine – govorila bi – polako!
Obuzela me je milina kad mi je pred oči izašao njen lik. Nјene riječi i njen lik polako su za mene postajali uspomene. Uspomene u koje tonem kao u jastuk. Uspomene koje mi pomažu da dišem. Uspomene koje me hrabre da krenem dalјe. Hm, da li su uspomene samo uspomene ili su nešto mnogo više? Da li nas one vraćaju u prošlost i tako je oživlјuju, ili su možda jedina stvarna sadašnjost i budućnost? Da li, u stvari, sve ono što nije uspomena, što nije uspjelo da preraste u uspomenu, uopše vrijedi?
Ima jedna priča iz onih mojih monaških knjiga o majci koja je došla u drevni manastir, nakon mnogo godina, da posjeti sina. A on joj je kroz zatvorena vrata rekao da, ako želi da se sretnu tamo, u vječnosti, onda ne smije sad da ga gleda, nego treba da se vrati kući. Surovo, reklo bi se. Surovo da ne može biti surovije, ali ja sam u ovom času mislio da razumijem o čemu je tu riječ. Kada bih krenuo da objašnjavam, trebalo bi pisati drugu knjigu. Smrkavalo se i zahladnilo je. Morao sam poći dalјe.
Te sam večeri shvatio da će i moj zavičaj, i planina, i potoci, i šume i proplanci, kao i lice moje majke, odsad za mene biti uspomena. Vječna uspomena, lijepa i čista. Lišena svega suvišnog, svega što bi je kvarilo, svega lošeg. Kao kad na Planinici prestane kiša, kada grane sunce i prozirna izmaglica leluja iznad trave. Čovjek kome je taj prizor pred očima može da zamišlјa šta god hoće i da mu se nenamjerno na licu stvori osmijeh koji je izmamila ta lјepota. Sve iz mog zavičaja postaće uspomena, i to ne samo zato što idem u manastir već i zbog toga što ne znam hoću li ikad više moći tamo da kročim.
Zapravo, naš zavičaj, u kome smo prvi put ugledali nebo, sunce, mjesec i zvijezde, gdje smo prvi put osjetili miris zemlјe i gdje nas je prvi put opčinila lјepota boja, to je – naša otadžbina. Jedina otadžbina koju nam niko ne može oduzeti, koja ostaje sasvim naša i kad misle da su nam je uzeli. Još više naša. U srcu naša. Te moje večeri u kojoj sam se opraštao nisam se samo sjećao, prizivao uspomene, nego sam jasno i čisto vidio živu sliku svog zavičaja, svoje otadžbine koju sad, kad je više nemam, u stvari, prvi put imam, sasvim i zauvijek.
Zavičaj, majka, grad moje mladosti – rastanak. Kažu, nema većeg zločina od onog kada neko majci iz naručja otrgne dete, ali nije ni mali zločin ako pokušaju nekome iz duše otrgnuti zavičaj ili grad koji mu je prirastao za srce. U antičko doba jedna od najtežih kazni bila je progonstvo iz grada-države, surovija od samog pogublјenja. Jevanđelske riječi o stranstvovanju tek sad mi postaju jasnije. A najjasnija mi postaje istina da nešto, a možda čak i neko, postaje naš tek kad ga napuštamo, ostavlјamo, ili gubimo. Otuda je odricanje, u stvari, smisleno, duboko smisleno. Odricanje je zapravo potvrđivanje da odlaziš od nekoga ili od nečega da bi sačuvao ono dobro u sebi i da bi drugoga ili drugo sačuvao od sebe.
Uz dozvolu autora i izdavačke kuće Laguna prenosimo ovaj odlomak iz nove knjige Vladike Grigorija „Nebeska dvorišta“, koja će biti objavljena 17. juna.
Bonus video: Milena Marković, dobitnica NIN-ove nagrade
Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare