0
Meni je tragikomično kad čujem ono "bivša država" sa histeričnom paranojom da joj se ni ime ne izgovori. Jugoslavija živi kao činjenica zajedničkog duhovnog prostora, koliko god neduhovna bagra to negirala i rasparčavala do posljednje cigle, kaže za Nova.rs hrvatski književnik i dramski pisac Davor Špišić.
„To što vidimo, nekada je bio gigant industrije hrane. Mastodont i perjanica države. Godine 2023. od Kombinata su preostale tek sablasne hale načete hrđom…“ Ovim neveselim opisom hrvatski pisac Davor Špišić uvodi čitaoca u novu dramu „Otkup mlijeka“, koja je trijumfovala na 11. Konkursu za najbolji angažovani dramski tekst Hartefakt fondacije. Plodan pisac Davor Špišić koji iza sebe ima komade izvođene i van granica Hrvatske, u Londonu, Lidsu, Subotici, Kelnu, kakvi su „Alabama“, „Dobrodošli u rat!“, „Jug 2“, „Nebo od gume“, „Galeb 2″, ili prozna dela: „Svlačenje smrada“, „Trbuhozborci“, „Kuke za šunke“, „Koljivo“ višestruko je nagrađivan. Ali, Špišića je, ipak, kako priznaje u ekskluzivnom razgovoru za Nova.rs, zatekla vest da je osvojio priznanje Hartefakt fondacije u konkurenciji 67 autora:
– Hartefaktova nagrada u jedanaest godina koliko postoji zaista se profilirala u jaku regionalnu i evropsku nagradu. Prije svega, beskompromisnim opredjeljenjem da varolizira i ohrabruje angažiranu dramsku produkciju. Ne zanemarujući estetsku vrijednost, Hartefaktova nagrada izravno se bori za etiku pozorišta, one brehtijanske vrste umjetnosti koja ne zabija nojevsku glavu u pijesak tavorenja nego strastveno govori o bolestima društva. Recimo, prva dobitnica ove nagrade, Olga Dimitrijević, danas je neprikosnovena činjenica upravo tog borbenog, društvenoodgovornog i visokomoralnog teatra. Ugledni sastavi žirija, kao što je i ovogodišnji u kojem su bili Biljana Srbljanović, Novica Antić i Vedrana Božinović, daju ovoj nagradi visoki rang kvalitete i znanja.
Leta/jeseni 2022. godine desilo se, eto, da krava ima, ali mleka ne u Srbiji i da smo prinuđeni da uvozimo isto iz Poljske, Češke… Sam naslov vašeg dramskog teksta „Otkup mlijeka“ sad tako odzvanja ovde u Srbiji, kao da ste prorok…
– Jao prorocima! Često naša djela ova apsurdna stvarnost koju svi mi na Balkanu živimo dostiže i prestiže turbobrzinom. „Otkup mlijeka“ govori o porodici kojoj je preostala samo ljubav, sve ostalo su joj pohlepni predatori razbili u paramparčad. Doslovce su na rubu gladi i taj ukleti egzistencijalni krik nadam se da odzvanja ovom dramom. I kada im je ljubav jedino što još imaju, đavo utjelovljen u bezdušnoj državi dođe i po to, ujedajući u samo srce ljubavi.
Kako ste na jednom mestu, u drami okupili isusovca, nadrealistu, zakasnelog staljinistu, odmetnicu, turbofolk divu, naftaša…?
– Pa, u našim nadrealnim uslovima uopće nije neobično da se ovako jedno nespojivo šaroliko društvo nađe u istoj priči. Osim toga, često je dovoljno samo malo pogrebati nečije zvanično lice a da ispod njega pokuljaju posve druga, skrivana lica.
Komad smeštate u Kombinat, nekadašnji gigant industrije hrane, od kojeg je ostala sablasna praznina, „razjebane kolibice“… Koliko taj Kombinat može biti simbol nekadašnjeg jugoslovenskog prostora?
– Sigurno da ima i te simbolike. Taj Kombinat jeste kao nekakva ruševina hrama nekadašnje proizvodnje u mnogim jugoslavenskim industrijskim gigantima. I sada je okamina unutar petparačkog feuda, na rubu đubrišta civilizacije.
Dosta mi je ove zemlje, kaže vaš junak Davor. Koliko ste puta te reči prevalili preko usta?
– Ih, ne pitajte! Ni ne brojim. Meni je tragikomično kad čujem ono „bivša država“ sa histeričnom paranojom da joj se ni ime ne izgovori. Jugoslavija živi kao činjenica zajedničkog duhovnog prostora, koliko god neduhovna bagra to negirala i rasparčavala do posljednje cigle.
Da li je, bar za ovo podneblje, tačan iskaz jednog od vaših junaka: „Snađi se i Bog će te naći?“
– To je mantra našeg podneblja. I raspon joj se kreće od visprenog svakodnevnog snalaženja u životu do pljački katastrofalnih razmjera pod patronatom najviših državnih vrhova.
Gadi vam se bilo kakav oblik vladavine „čvrste ruke“, jer to nikada nikome nije donelo ništa dobro. Ali, zašto je na delu i danas?
– Doslovce mi se gade takvi mutanti. Oni su uspjeli masakrirati i inicijalnu plemenitu ideju komunizma, oni i statuse demokracije podvode pod rijaliti sprdnju u parlamentima. I najgori su oni umiveni autokrate, kao uzgojeni u središtima evropskih centara moći. Oni praktički nikada, barem ne javno, ne podižu glas ni ne lupaju šakom po stolu, a besramno su oholi i puni prezira prema narodu kojeg predstavljaju.
U novom romanu „Vuk na snijegu“ pišete kako se „Republika Hrvatska 2032. godine obrela među najbjednijim zemljama Trećeg svijeta“. Ali, dok cela nacija čeka ishod utakmice za treće mesto na Svetskom prvenstvu u fudbalu ili slavi ulazak u „šengenski prostor“ gde vi u ovom trenu vidite Hrvatsku?
– Nadam se da će „Vuk na snijegu“ ostati u sferi SF-a i svoje literarne distopije. Da Hrvatskom neće vladati vojna hunta i da Vlada neće trošiti pare na hitne nabavke nosača aviona dok većina stanovništva stenje u bijedi. Činjenica je da je, uz sve ove staklene perle i slatke pilule koje pominjete, Hrvatska zapuštena zemlja, zanemarenih i uništenih institucija, goleme korumpiranosti koja seže do najviših vrhova vlasti i drastičnih kastinskih razlika, destruiranog morala, još uvijek u praksi strašno ksenofobna i netrpeljiva prema svim drugima i drukčijima… Zanimljivo je da su za pranje prljavog veša našeg društva, daleko više učinili novinari i umjetnici, nego institucije zadužene za pravdu.
Iako nemaju direktne veze, koliko je opterećenje posle kultnog filma raditi TV seriju „Čaruga“ i hoće li to zaista biti vaš odgovor na „Peaky Blinders“?
– Kada me je Dejan Aćimović, inače fenomenalan glumac, koji će režirati i producirati seriju, pozvao da pišem scenarij, bio mi je to u startu veliki izazov. Nije opterećenje, nego baš čast da nakon genijalnog filma „Čaruga“ redatelja Rajka Grlića, sad idemo dalje, u drugi medij, s nekim novim prostorima ove kultne priče. Inače, kad govorimo o Grlićevoj „Čarugi“ baš nas je pokosila vijest o smrti premoćnog glumca Davora Janjića koji je uz Ivu Gregurevića, koji je igrao Čarugu, ostvario rabijatnu ulogu Malog. Njih dvojica, siguran sam, sada na nekim kozmičkim prerijama rasturaju. Veliki sam fan serije „Peaky Blinders“ i nadam se da ćemo stvoriti dostojan pandan. Riječ je o vrlo sličnim autsajderskim junacima.
Šta će se izroditi iz tandema Ivan Lalić-Davor Špišić?
– Zajedno sa mojim drugom i sjajnim beogradskim dramatičarem i scenaristom Ivanom Lalićem, na njegovu ideju, kuham projekat „Stari znalci“, satiričnu televizijsku seriju koja želi vratiti dignitet još jednoj prezrenoj i odbačenoj skupini – našim starima. Oni su u našoj priči prava avangarda i imaju super moći.
S obzirom da se bavite i novinarstvom i pišete za Telegram kako ocenjujete regionalnu medijsku scenu?
– Ima svega, naravno. Žalosno je što su neki mediji, često i vodeći u našim paradržavicama, pristali da budu đubre kao što je đubre i sama vlast kojoj se ne zamjeraju. Ima i puno onog ogavnog fašistoidnog tabloiderskog žutila. Ali, srećom, ima i dalje uspravnih, tvrdoglavih i nezavisnih medija – posebno digitalnih, koji se ne daju i iz dana u dan biju bitke za ranjenike. A ranjenika imamo na stotine hiljada, i sve ih je više.
Bonus video: Vladimir Arsenijević
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare
