Neda Todorović i Zdravko Šotra/ Foto: Petar Marković/Nin

Subota, 4. april, 4:47h

Četvrti april. Dan studenata! Po tom prazniku kolege su pamtile da mi je rođendan. Nije ovo neko od lepših jutara.

Na televiziji naleteh na snimak iz Sao Paola, grobari kopaju stotine raka, da budu spremne. Ta slika me baca u depresiju.

“Kako spasiti vlastiti život?“ Taj naslov, jedne od knjiga spisateljice naše mladosti, Erike Jong, deluje mi kao prikladan opis jutrošnjeg raspoloženja. Kao da smo svi mi neki novi iskušenici. Do pre tri nedelje, ovako nešto nije moglo ni da se zamisli. Takva stvar događa se – samo jednom u životu.

Osećam se kao u dvostrukoj klopci. Virus je planetarna nesreća, svako se mora potruditi da ga zaobiđe, zbog drugih i zbog sebe. Ovakve represivne mere su naša specijalnost, doživljavam ih sa urođenim otporom iako sam svesna da sada nema alternative.

Zdravko mi kaže: “Pošto ne mogu ništa da ti kupim, pokloniću ti pažnju, kako se šalio Bećković, još onda, dok đavo nije odneo šalu… Pošto vidim da pažnja nije dovoljna, evo ti sto evra“, nastavlja. Sto evra mi je već obećano, odbijam ponudu. “Obećala ali nije dala, evo tebi ipak tih 100 evra“.

Ranom zorom neko zvoni na interfonu?! Zdravkov sin Marko, “siledžija“ koji danima pokušava da nam dostavi provijant, koristi rođendan da to i učini. Pošto je pred vratima istovario gomilu kesa, počela sam da ih dezinfikujem alkoholom, asepsolom, da domestosom perem put kojim sam ih unela, da brišem kvake vlažnim maramicama…

Opet zvono. Ko je? “Isporuka, bako, otvori“. Moj unuk Maksim (5), sa ocem i trudnom majkom, svi u maskama i rukavicama, popeli su se, do pred vrata, sa kolačima. Čestitke na propisanim odstojanju, knedla u grlu. Trenutak zaista uzbudljiv. Pa opet kompletna dezinfekcija svega.

Onda počeše telefoni, poruke, čestitke. Iz Beograda, Zagreba, Novog Sada. Iz Banja Luke stižu lale…Uz poruku: “Da sačuvate zdravlje i nerve, jer valja se vama nositi i sa Hercegovcem i sa virusom“. Radmila Č. to najbolje zna – Hercegovka je.

Nego, otkud svi oni znaju za rođendan? A onda se setim – fejsbuk razglasio. Milena L, drugarica sa studija, dugogodišnja ambasadorka na Kubi, kod koje smo Mia i ja bile u gostima i slušale uživo Omaru Portuondo, šalje vajberom spot “Dos Gardenias“. Od tada je to moja omiljena pesma. “Ovo je pevala Kastru, piše Milena, a sada peva tebi za rođendan, querida amiga mia“. Milena je iz vremena kada su ambasadori bili stvarno ambasadori, diplomate od karijere, poliglote a ne partijski prijatelji i prijateljice.

Poruka od Willimon: „Draga moja Nele, danas je tvoj dan, najlepši dan u izolaciji. Godina više ne menja ti status, pa u nemogućnosti da sa Z. prošetaš do Madere, na ručak, prošetajte po dnevnoj sobi i glocnite, šta se nađe’“. Valjda smo u stanju da danas, kada budemo ručali, zamislimo da smo u bašti Madere: Samo nemoj reći šefu, gospodinu Dapčeviću, da mi je rođendan, znaš da onda ne da da nam naplate.

Opet poruka, od Milice K, moje nekadašnje asistentkinje: “Moja draga profesorka, vanredno vam srećan ovaj vanredni rođendan!… Kad je čestitanje dostiglo već kritične razmere, Z. mi kaže: Čekamo još samo da stigne štafeta! Eto, tako u jedno neveselo vreme, osvane jedan dan koji vam, oni koji vas vole, učine lepim i uzbudljivim.

Napolju je sunčan, aprilski dan. A kad sija sunce, i na groblju je veselo, govorio je A.P. Čehov.