Foto: Shutterstock, Promo

Napuljska tetralogija napravila je od Elene Ferante svetski književni fenomen, a njen prvi roman "Mučna ljubav", objavljen nedavno kod nas, od nje je napravio pisca.

„Verujem da knjigama, kada su konačno napisane, njihovi autori nisu potrebni. One će, ako imaju šta da kažu, pre ili kasnije pronaći čitaoce, a ako nisu neće… Jako volim one tajanstvene knjige, i drevne i moderne, kojima se autor ne zna, ali su imale, i imaju i dalje, svoj bogat život. One mi deluju kao neka vrsta čuda kakva se dešavaju noću, kao darovi Befane, koju sam čekala kao dete… Istinska čuda su ona čiji tvorci nikada neće biti poznati… Osim toga, zar promocije nisu skupe? Biću autor sa najmanje troškova u izdavačkoj kući. Poštedeću vas čak i svog prisustva“, napisala je autorka romana poslatog italijanskom izdavaču 1991. godine, potpisujući se kao Elena Ferante.

Njen prvi roman, nazvan „Mučna ljubav“, objavljen je sledeće godine i postao je trenutni hit u Italiji. Dve decenije kasnije, sa romanom „Moja genijalna prijateljica“, prvim delom Napuljske tetralogije, autorka je postala planetarni književni fenomen. Kritičari su se utrkivali u pohvalama, danas je već nazivaju živim klasikom, na listama je 100 najuticajnih ličnosti, a pre nego što se njen novi roman pojavi u knjižarama čitaoci se okupljaju pred vratima i čekaju po celu noć da bi odmah ujutru došli do primerka. Stil, motivi i teme kojima se u njima bavi Elena Ferante mogu se prepoznati već u njenom prvom romanu „Mučna ljubav“, nedavno objavljenom kod nas (Booka, prevod Jelena Brborić).

Foto: Promo

„Moja majka se utopila tokom noći 23. maja, na moj rođendan, u moru kraj jednog naselja po imenu Spakavento, na nekoliko kilometara od Minturna. Baš u toj regiji smo, potkraj pedesetih, dok je moj otac još živeo sa nama, leti iznajmljivali sobu u jednoj seoskoj kući i provodili jul spavajući upetoro u nekoliko usijanih kvadratnih metara“, prve su rečenice tog romana.

Delija, autorka stripova, očekivala je da joj majka doputuje iz Napulja u Rim, ali umesto nje stiže vest da se utopila pod nejasnim okolnostima. Dva dana pre toga, majka ju je odnekud pozvala i ona je po tonu u njenom glasu i rečenicama koje je izgovarala zaključila da nešto nije u redu. Delija putuje u Napulj i, nakon brze sahrane, pokušava da rekonstruiše majčine poslednje dane, ali će je fragmenti do kakvih dolazi uvlačiti sve dublje u istragu, ne samo okolnosti u kojima je majka živela, nego i skrivanih i potiskivanih događaja iz porodične istorije u njenom detinjstvu.

Siže ovog romana od oko 150 stranica relativno je lako prepričati, ali je znatno teže prikazati sve njegove uglove i slojeve. „Mučna ljubav“ ispisana je u realističkom prosedeu, ali onakva stvarnost kakvom je vidi Delija često se razliva pod naletima emocija, sećanja i unutrašnjih previranja u njoj. Već negde na samom početku postaje jasno da i Delija, osim što nastoji da raskrinka porodične tajne i defniše svoj složen odnos sa majkom, i sama nešto krije, a da će sa tim nečim pre ili kasnije morati da se suoči.

Sklapajući mozaik, ona zalazi u mračne enterijere, u liftove i podrume iz svog detinjstva, a istovremeno i u senke u svojim sećanjima. Na haotičnim ulicama savremenog Napulja sreće se sa jednorukim ujakom, juri za naoko uglađenim i fetišima sklonim čovekom opsednutim njenom majkom, a sa njegovim sinom, svojim drugom u bolesnim igrama iz detinjstva, odlazi u hotelsku sobu, potom je prinuđena da potraži svog nasilnog oca, izgorelog od ljubomore, koga nije videla godinama…

Ana Bonajuto kao Delija u filmu „Mučna ljubav“ (1995) Foto: Promo

„Žena mi je otvorila vrata na svoj uobičajeno oprezan način. Pokazala sam joj trešnje, rekla sam da sam ih kupila za nju. Oči su joj se razrogačile. Skinula je lanac s vrata i pozvala me da uđem, vidno zadovoljna tim poklonom, neočekivanim znakom druželjubivosti.

‘Ne’, rekla sam, ‘dođite vi kod mene. Očekujem jedan telefonski poziv’. Zatim sam dodala nešto o duhovima: bila sam sigurna – uveravala sam je – da čim prođe nekoliko sati počinju da gube samostalnost. ‘Nakon izvesnog vremena, počnu da čine i govore samo ono što im naredimo. Ukoliko želimo da ćute, naposletku zaćute’.

Glagol ‘ćutati’ kao da je gospođi De Rizo ulio neku vrstu lingvističkog strahopoštovanja. Kako bi prihvatila moju ponudu, potražila je reči na italijanskom na visini mog; zatim je zaključala vrata svog stana dok sam ja otvarala vrata stana svoje majke“, piše Feranteova o Delijinom susretu sa prvom komšinicom svoje preminule majke, epizodnim likom koji kao da je izašao iz „Stanara“ Romana Polanskog.

U tim ćutanjima između majstorskih opisa punih neočekivanih detalja i slika, bilo da ćuti tajanstvena osoba svaki put kada Deliju pozove telefonom ili likovi sa kojima se Delija sreće prećutkuju svoja svedočanstva, Elena Ferante pojačava napetost sve do samog raspleta u kom nekadašnja devojčica, na obali gde su joj talasi odneli majku, progovara o strašnoj istini.

Čim je „Mučna ljubav“ objavljena u Italiji, filmažije su prepoznale naboj psihološkog trilera u romanu, a reditelj Mario Martone snimio je istoimeni film (1995), nominovan za Zlatnu palmu u Kanu.

Sledeći roman, „Dane napuštenosti“, Elena Ferante objavila je tek deceniju kasnije. Usledila su još tri romana, a potom i „Moja genijalna prijateljica“ (2011), kojom je otpočela famoznu Napuljsku tetrailogiju.

Elena Ferante je prvi svoj roman objavila je, ako je verovati oskudnim biografskim podacima koje izdavači pišu na koricama, sa 49 godina. Unazad gledano, u njemu su naznačene i teme i motivi njenih narednih knjiga: ispitivanje složenih odnosa između ženskih likova, posledica (porodičnog) nasilja i zlostavljanja, pokušaj emancipacije u patrijarhalnom društvu, majčinstvo, Napulj, lokalni kolorit, brak, gubitak, snažna psihološka motivacija likova…

Od „Mučne ljubavi“ naovamo, autorka se trudi da sačuva pravo na privatnost, a umnožavaju se teorije o tome ko stoji iza imena Elene Ferante. Pre nekoliko godina, italijanski novinar Klaudio Gati, gonjen čudnim istraživačkim porivima, ustvrdio je da iza tog pseudonima stoji prevoditeljka i bibliotekarka u penziji Anita Raja, supruga napolitanskog pisca Domenika Starnonea, ali je to izazvalo revolt poštovalaca dela Elene Ferante, a izdavač je odbacio njegova saznanja kao netačna. Na kraju, to nije ni važno.

„Namera da se otkrije ‘prava’ Elena Ferante je ponižavanje, a ujedno je i besmisleno. Pravi pisci su u knjigama koje pišu“, naveo je britanski pisac Met Hejg. A jedan od najpopularnijih savremenih američkih pisaca, Džonatan Frenzen, u dokumentarcu „Groznica Ferante“ (2017) kratko je rekao: „Reč je o autorki koja piše istinu“.

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare