Miljenko Jergović: Kako ohladiti Sibir za Gorana Markovića

"Večer je kad katolici slave Božić. Na Paliluli smo, kod prijatelja, pijem dobru, odležalu, srbijansku šljivovicu i mezim kozji sir. Razgovaramo o privatnim nezgodama koje su obilježile godinu koja samo što nije istekla. Premda je on jedan od dvojice najvažnijih pisaca današnje srpske književnosti, i premda obično, ovako kad se nađemo, počnemo spominjati pročitane i nepročitane knjige, ovaj put, začudo, propuštamo priliku. Sve do kraja božićne večeri, koju već petnaestak godina dočekujemo u Beogradu, čini mi se da o književnosti nije izgovorena niti riječ. Ako već razgovor o živome životu, i o onome što je kroz čovjeka protutnjalo poput lokomotive s 365 vagona, nije sam po sebi razgovor o književnosti. Ili o onome što će, Bože daj nam zdravlja, književnost tek biti.I onda on u jednom trenutku kaže: Hoćemo li gledati Kesića? Pa uključuje televizor malenog ekrana, i mi na alternativnoj, slobodarskoj i nezavisnoj televiziji gledamo emisiju koju uređuje i vodi čovjek čijim su imenom u prijetećim i šovinističkim porukama ispisane stotine beogradskih fasada. To stranački botovi uživo pokušavaju usmjeriti antipatije publike, ali i samom Kesiću utjerati strah u kosti. On ima nastup mudroga i rječitog klauna, savršeno vlada ekranom i zvučnicima, silno nervira vođu i njegove ljude. Informativni dio emisije koju gledamo posvetio je jednom čovjeku: filmskom redatelju Goranu Markoviću i hajci koju je protiv njega poveo vrh režima, a koja se zatim strukturno širi preko režimskih televizija, tabloida i društvenih mreža, sve do dna i do posljednje jedinke i pojedinca koji, makar i kao daleki simpatizeri, svojim pristajanjem i pasivnim sudjelovanjem čine strukturu vlasti.Goran Marković je već tjednima i mjesecima impregniran svakojakom krivnjom i opačinom, e da bi pred sam Božić bio optužen za pozivanje na fizičku likvidaciju, na atentat na predsjednika Aleksandra Vučića. Nakon toga su ga, da bi cijela stvar djelovala uvjerljivije i definitivnije, optužili i da je bio motivator ubojstva već davnoga reformatorskog premijera Zorana Đinđića. Naslovnice tabloida, kojima su omotani kiosci u centru grada, Gorana Markovića predstavljaju kao nekog frankenštajna, sastavljenog od uma Ante Pavelića, tijela Hanibala Lectera i emocionalno-moralnog sklopa albanskih neprijatelja i istrebljivača svega srpskog.A na televizijama s nacionalnom frekvencijom, ponajprije na Pinku, tom nosivom kino-megafonu Vučićeve vlasti, komesari vladajuće stranke, ministri u Vladi, te onda i sama premijerka – inače potekla iz aktivističkog NGO miljea, lezbijka i poluhrvatica – u nizu varijacija, emocionalnih, glumačko-verbalnih i tekstualnih, te uz vrlo raznolike pouke i poante, ponavljaju da je Goran Marković pozvao na fizičku likvidaciju predsjednika Republike, ali i da je isto tako bio glavni motivator ubojstva Zorana Đinđića. Kako to više ne govore novinari beogradskih tabloida, niti imbecili i stranački botovi s društvenih mreža, nego je očito riječ o stavovima i o činjenično potkrijepljenom mišljenju premijerke i najistaknutijih ministara u Vladi, očekivano bi bilo da Goran Marković u najkraćem roku bude uhapšen. To se, međutim, ne događa. Ljudi na televiziji gledaju svoje ministrice i ministre, slušaju premijerku, ženu o čijim manjinskim senzibilitetima trebalo bi svjedočiti upravo njezino posvemašnje manjinstvo, kako s vješto glumljenim gađenjem, očiju punih iskrenog užasavanja, svjedoče o redatelju i scenaristu atentata na najveće srpske vođe Goranu Markoviću.Zoran Kesić od te nečuvene, po izrečenim optužbama, kao i po onima koji optužbe izriču, u suvremenom svijetu neusporedive hajke na jednog umjetnika i intelektualca, Gorana Markovića štiti na vrlo pametan način: pušta snimke s drugih televizija, u kojima premijerka i njezini optužuju Markovića i groze se nad njim, među koje udijeva svoje duhovite upadice i komentare. Premda je Kesićeva obrana krajnje depatetizirana, lišena one sumorne i lažljive ozbiljnosti kojom balkanski salonski ljevičari brane svoje martire, za posljedicu ona ima to da gledatelja dovodi u poziciju pasivnog saučesnika u hajci na Gorana Markovića. Ako ne staneš na stranu onoga kojeg gone, na strani si njegovih progonitelja.Ono što, međutim, Kesić ne zna, a što ne znamo ni nas četvero, dok u stanu na beogradskoj Paliluli gledamo taj viteški pokušaj dekonstruiranja potjernice za Goranom Markovićem, ono što, na koncu, ne znamo ni nas dvojica posvećenih čitatelja i pisaca, u čijim bi imaginacijama morao postojati nekakav okvir za ovu priču, jest što je, zapravo, konačni cilj hajke na Gorana Markovića. Svaka potjera za jednim čovjekom, koja bi se povela u novinama, na radiju i na televiziji, morala bi u kratkom našem dvadesetom stoljeću imati svoj krajnji cilj. Ili bi nesretnika trebalo deportirati u Sibir, ili mu presuditi metkom u potiljak, ili ga poslati na Goli otok, ili ga samo izolirati od zajednice, ili ga terorom iznutra preobraziti, pretvoriti ga u krpu, ako već ne u konfidenta i prilježnika.Za Gorana Markovića u Srbiji i na Balkanu trenutno nema Sibira ni Golog otoka. Naprosto zato što nijedna nacionalistička vlast u bivšoj Jugoslaviji nije u stanju da dovoljno ohladi Sibir u koji bi, svaka, tako rado strpala svoje protivnike. Ideja da se Gorana Markovića pretvori u krpu, ili da ga se preodgoji u vučićevca, nikome više ne bi na um pala. A kad bi mu se, kao sasvim logična posljedica aktualne hajke, nešto ne daj Bože dogodilo, ili kada bi neki ostrvljeni i inokosni pojedinac odlučio prijeći s riječi na djelo, pa učiniti nažao krhkome Markovićevom tijelu, te tako spasiti Srbiju od budućih Markovićevih atentata na srpske vođe, cijena koju bi režim platio bila bi prevelika. Ili bi bila mnogo veća od ambicija kakve režim ima u hajci na Markovića. Na kraju krajeva, doista nitko tu ne želi smrt Gorana Markovića.Ali što onda žele? I s čime se, zapravo, obračunavaju obračunavajući se s njime? U najširem smislu, s kulturom i umjetnošću. I to onom najbližom, nacionalnom, srpskom. Goran Marković ušao je u jezik, u sjećanje i u kolektivno iskustvo srpske nacije, ili barem onoga njezinog dijela u čijim su varošicama postojala kina, i u čijim dnevnim sobama svijetle televizori. Ušao je na način na koji su u dvadesetom stoljeću mogli ući samo filmski autori. On je, jednim ne baš tako nevažnim dijelom, gospodar one stvarnosti koja je pohranjena u sjećanju. Gospodar uspomena. Gospodar slika i imaginacije koja je te slike stvorila.Ako tako postavimo stvari, ambicija Ane Brnabić, tojest njezina velikog druga, s kojim je, kako kasnije vidimo na novogodišnjim fotografijama, premijerka ispijala prvo novogodišnje pivo, a onda su ih slučajno snimili naručeni fotografi, zapravo je mnogo veća od ambicija kakve su prema piscima i umjetnicima znali imati vladari u bliskoj prošlosti. Lako je, naime, ubiti Mandeljštama, to je tek malo teže nego zgnječiti stjenicu, ali kako Mandeljštama istjerati iz iskustva onih koji su Mandeljštama čitali? A to bi, čini mi se, Ana Brnabić htjela proizvesti, dok o Goranu Markoviću govori kao o nekom tamo bezveznjaku, koji je za srpske novce snimao svoje filmove, a koji su toliko bezvezni da ih ona niti ne konstatira.Sljedeće, Goran Marković dio je neke, u Srbiji kao i u Hrvatskoj jednako neomiljene, iznimno malobrojne, ili već odavno izumrle društvene strukture na koju su svi ti plenkovići i vučići, kao i sve te kolinde i brnabićke, jednako alergični, jer ih životom svojim i djelom podsjećaju na njihov prvobitni, praroditeljski tranzicijski grijeh. On je, naime, građanin, pa još dijete iz bolje kuće, kojem ne samo da se dalo da studira u Pragu, nego mu se dalo i da cijeloga svog života, pa, evo, do danas bude nekakva opozicija. Za socijalizma i Jugoslavije nije snimio baš nijedan partizanski film. Premda nije rušio državu, ni u jednom filmu do 1991. nije pokazao simpatija prema proklamiranim njezinim svetinjama. Također, nije snimao filmove za svjetske festivale i međunarodnu slavu, za disidentski status i za ugled na Zapadu. Njegovi filmovi, koji će u neodržanoj ostavinskoj raspravi na kraju pripasti srpskoj kulturi i kinematografiji, utjecali su na formiranje jugoslavenskih generacija koje su stasavale od druge polovice sedamdesetih, pa sve do nestanka zemlje.Bio je sumnjiv tip, koji je utjecao na stvaranje stotina tisuća isto tako sumnjivih tipova, djevojaka i mladića koji su na njegovim filmovima odrastali, i na tim filmovima stjecali nešto što je tako važno da se nipošto ne može prenaglasiti, stjecali su kulturnu samosvijest, samopoštovanje i samopouzdanje. Goran Marković bio je građanin, koji je svojim djelom stvarao građane. Opasna je to rabota, štetna i u svakom pogledu škodljiva. A nakon što se 1991. zbio konačni prevrat svega postojećeg, praćen nacionalnim prevratom i prevratom svih moralnih načela, Marković je, kao malo tko na ovim prostorima, ostao dosljedan svome građanskom habitusu.A da bi se građaninom bilo, mora se uvijek ostati u manjini. I mora se, uza svu svijest o dosljednosti u mišljenju, na umu imati i to da u trenucima prevrata nije dopušteno parazitirati na vlastitoj ispravnosti. Kada se u društvu zbiva prevrat, pojedinac je dužan odgovoriti prevratom unutar sebe. Naime, hulje će nakon 1991. postati kritične prema onome prema čemu si do 1991. sam bio kritičan. Ali na posve drukčiji način. Tim će ti se načinom narugati. I još će te zamrziti, jer ih podsjećaš na to kakvi su do jučer bili.Goran Marković danas je sedamdesetpetogodišnji umirovljeni sveučilišni profesor filma. Bilo mu je četrdeset i pet kada se Jugoslavija raspala. Iza sebe je tada imao glavninu svog opusa. Ili onaj dio opusa u kojem će postojati logičan red, kontinuitet, dovršenost. Sve što dalje bude radio, bit će nedovršeno, skrpljeno za male novce, prilagođavano troškovniku, snimano u gerilskim, partizanskim uvjetima, ili gotovo slučajno nastalo. Do 1991. Markovićev će opus biti određen njegovim umjetničkim interesima, dok će nakon 1991. njegov opus biti posljedica njegovog moralnog, intelektualnog i umjetničkog angažmana. Nije to stvar izbora, nego posljedica činjenice da je Goran Marković naprosto ispravan čovjek. Ali i da su golemi njegova samosvijest i samopoštovanje.U nekom je intervjuu, bilo je to čini mi se već davno, autoironično ustvrdio da je svaki dan u mračnim srpskim, jugoslavenskim i postjugoslavenskim devedesetim godinama proveo u Srbiji, suočen s onim što se u toj Srbiji događalo. Nije otišao na Zapad, nije s visine na Zapadu stečenog statusa, ili na Zapadu stečenog pasoša, gledao na sramoćenje i jad svoje zemlje, niti se u Srbiju vratio da bi u Srbiji snimao filmove, budući da je mnogo lakše snimati filmove u najosramoćenijoj zemlji iz koje si potekao, nego u zemlji u koju si pristigao, nego je kao posljednji među autsajderima ostajao tu gdje jest, i radio je ono što je smatrao svojom građanskom i umjetničkom dužnošću. Kada mu više ne bi dali da snima filmove, on je pisao knjige. Pisac je postao po nuždi, tako što je romanesknim sredstvima stvorio nekolilo pisanih filmova.Goran Marković danas je, bez ikakve sumnje, najvažniji i najostvareniji pisac među južnoslavenskim filmskim autorima. On ne boluje od krivih riječi i kvrgavih rečenica, ne muči ga tobožnja inferiornost riječi naspram slika, nego piše jednako sigurno i snažno kako i režira. Premda je u svemu drugom s Ingmarom Bergmanom posve neusporediv, Goran Marković se u prozi jednako suvereno kreće kao i Bergman. I nije tu riječ samo o talentu, nego, možda i više, o načitanosti i kultiviranosti duha i duše, kakvi se zapravo rijetko u ljudi sreću. I kakvi, vjerujem, iritiraju mnogo više od bilo čega drugog što može iritirati one koji su bez dara. Goran Marković, na žalost, posljednjih je tjedana i mjeseci, a možda i cijeloga svog života, imao problema s ljudima bez dara.Hajka koja se protiv njega povela bizarna je i uznemirujuća iz nekoliko razloga. Protiv njega nadigla se jedna vlada, nadigao se politički režim, oličen u političkom vođi, premda Goran Marković nema nikakvih političkih ambicija. Niti je u njegovom talentu išta što bi na bilo koji način moglo biti upotrijebljeno u političke svrhe. Čak bi se moglo reći i to da je Goran Marković idealni politički neprijatelj svakoga balkanskog vladara: nemotiviran, a vjerojatno i nesposoban da bilo koga regrutira za svoju stvar, on vam može naškoditi samo na dva načina. Fizički: ako bi vas, recimo, iz mraka po glavi tresnuo daskom za meso.Metafizički: ako bi i u budućnosti prevelik broj osoba u razvoju gledala njegove filmove. Štetu od Gorana Markovića teško je politički prevenirati. Za to je prošlo vrijeme godine 1977, kada je u Puli premijerno prikazan prvi njegov igrani film, naziva “Specijalno vaspitanje”. Smisao hajke koja je protiv njega povedena na kraju je samo u patnji onog protiv koga se hajka vodi i u sramoćenju kulture koja nije u stanju da se od hajke obrani. Istina, valja i to reći, u obranu Gorana Markovića stala je, i to bezrezervno, filmska, glumačka, akademska i intelektualna zajednica u Srbiji, na način kakav je, opet na žalost, u Hrvatskoj nezamisliv. To je, pretpostavljam, utješno za čovjeka kojeg gone."Bonus video: Miljenko Jergović o Jugoslaviji

video-cdn src="https://best-vod.umn.cdn.united.cloud/stream?asset=jergovicojugoslavijigp-novas-worldwide&stream=hp3500&t=0&player=m3u8v&sp=novas&u=novas&p=n0v43!23t001" video-id="2768455"]