Cio taj medijski cirkus oko dodjele Nobelove nagrade za književnost više šteti nego što koristi. Upravo taj beskoristan cirkus otkriva bolnu istinu: književnici jesu postali konji za trku i klađenje, jer ih je tako pozicioniralo globalno književno tržište, kaže slavna književnica
Oficijelno predstavljanje Dubravke Ugrešić moglo bi biti i ovako: autorka kultnih naslova „Forsiranje romana reke“, „Štefica Cvek u raljama života“ po kojem je snimljen sada već klasik jugoslovenskog filma u režiji Rajka Grlića. I toliko tih naslova i knjiga o kojima su pisali značajni strani mediji. Pre samo desetak minuta pogledao sam veliki tekst o Dubravki Ugrešić iz čuvenog „Njujorkera“, piše Branko Rosić, novinar „Nedeljnika“.
Pre nekoliko nedelja uterala je ceo prostor bivše Jugoslavije u neku vrstu iščekivanja, pa i navijanja svojstvenog presudnim sportskim događajima i velikim finalima. Slavni „Njujork tajms“ je uoči samog proglašenja, preciznije, na desetak sati od obznanjivanja laureata, napisao da je Dubravka Ugrešić veliki favorit za ovogodišnjeg dobitnika Nobelove nagrade za književnost. Autor ovih redova priznaje, čekao je proglašenje sa nervozom i očekivanjem dobro poznatim iz očekivanja finala Lige šampiona u fudbalu.
I moralo je biti to sadržano u prvom pitanju ovog intervjua iako je gospođa Ugrešić verovatno tada kuvala ručak, čitala tekst, ili moj mejl sa željom za njenim intervjuom… Jer već u prvom odgovoru ona će otkriti da su svi bili uzbuđeniji od nje u tim minutima pre nego što će se to objaviti. Ali to nije bila jedina tema ovog razgovora, već nepogrešivo analiziranje naše stvarnosti, a tu stvarnost čini i književnost ali i toliko toga, uključujući i pandemiju.
Kako ste se osećali u četvrtak 7. novembra, ili je to bio petak 8. novembar, kada se čekala dodela Nobelove nagrade za književnost a „New York Times“ vas je naveo kao mogućeg dobitnika? Da li ste instinktivno imali jednu rečenicu mogućeg govora, ili ste bili samo uzbuđeni, ili je bilo neko treće raspoloženje?
Cio taj medijski cirkus oko dodjele Nobelove nagrade za književnost više šteti nego što koristi, i samoj književnosti, i književnom vrednovanju, i autorima. Cio taj medijski cirkus oko dodjele Nobelove nagrade za književnost više šteti nego što koristi. Međutim, upravo taj beskoristan cirkus otkriva bolnu istinu: književnici jesu postali konji za trku i klađenje, jer ih je tako pozicioniralo globalno književno tržište. Sami književnici, bili oni kandidati ili ne, od svega toga imaju najmanje koristi. Naime, čini se da predviđanja i kladionice ne postoje za kandidate za Nobelovu nagradu za fiziku, matematiku, medicinu i slično. To samo govori da su knjige postale proizvod kao svaki drugi – od tenisica do koka-kole. Knjige su danas punkt socijalizacije (Svi mi volimo Murakamija!), a ne više intiman susret između autora i njegova čitaoca. Najprije se ta radikalna promjena dogodila s televizijom. U tihom procesu okupacije medija gledalac je ušao u ekran, on je postao taj kojeg gledaju. Isto se dogodilo s umjetnošću. Konzument je postao umjetnik. Svima je drago da je umjetnost skinuta s pijedestala, a tome je pripomogla interaktivna digitalna industrija. Danas bilo ko može postati umjetnik, kao što bilo ko može postati političar, kao što bilo ko može postati učitelj i savjetodavac, što je temeljna formula u kojoj su udružili snage bivši komunizam i današnja demokratija. Kompetentan učitelj je skinut s vlasti, na njegovo mjesto došli su učenici – influenseri i influenserke. Ne znam jeste li primijetili, na primjer, da polako nestaju tradicionalne apoteke s visoko obrazovanim stručnjacima. Apoteke se polako ali sigurno pretvaraju u parfimerije. Mnoge sfere ljudskih aktivnosti su trivijalizirane, odnosno deprofesionalizirane.
Najveću nevolju donijela je deprofesionalizacija novinarstva. Sve se to više-manje odnosi na humanističku zonu, gdje su se čak i teške znanosti kao što je filozofija, na primjer, toliko „infantilizirale“ da za koju godinu možemo očekivati da nas osnovama marksizma (a marksizam je trenutno u modi) podučavaju mlade književnice, pop pjevačice i popularni nogometaši. Sve te stvari određuje većinski konsenzus. Bojim se da svi odgovori leže u toj točci. Zbog većinskog konsenzusa živimo u društvima u kakvima i živimo. Dakle, sve je OK, sami smo se za to izborili.
#related-news_1
Takođe, kao da književnici više nemaju tu ulogu na ovom prostoru, pa i vaš roman „Forsiranje romana reke“ ima za glavne junake književnike takođe. Ko bi danas naveo književnike kao opasnost po zemlju kao što ste vi navedeni u „Vješticama iz Rija“?
Patrijarhalni sistem, mizoginija, nepismenost, antiintelektualizam (odnosno populizam), nasilje, mržnja, tradicionalne vrijednosti, korupcija, crkva – sve je to, i mnogo šta drugo, ugrađeno u državice kakve su Srbija i Hrvatska. Tu je književnički otpor, ukoliko postoji, posve nevažan i nevidljiv. Oporbeni efekt umjetničkih gesta Jelene Karleuše imat će daleko veći domet nego oporberna gesta kakvog književnika.
I dobro je da je tako! Uostalom, svi se sjećamo koje su efekte imale „umjetničke“ geste Dobrice Ćosića i drugih sistemu prilježnih umjetnika, kako u Srbiji, tako i u Hrvatskoj. Ili koje efekte ima već trideset godina političko-umjetnički profil jednog Marka Perkovića Thompsona u Hrvatskoj. Ili koje bi političke efekte moglo imati vjenčanje udovice Cece Ražnatović i Marka Perkovića Thompsona…
Ceo intervju sa Dubravkom Ugrešić možete pročitati u novom broju Nedeljnika.
Bonus video: Nobelova nagrada – zanimljive činjenice
Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare