Piše Mira Furlan: Iz Rijeke

Kolumne 11. mar. 202018:00 > 00:35
Podeli:
Mira Furlan, Foto: Lična arhiva Mire Furlan/Mikel Healey Photography

Pitam se: je li to bio stvarni cilj rušenja Jugoslavije? Potpuna devastacija svega što je ta zemlja izgradila?

Tvornica papira Hartera
Tvornica motorne opreme Rikard Benčić
Autopromet
Brodomaterijal
Istravino
Domus
Transjug
Elektromaterijal
Finomehanika
GP Jadran
GP Kvarner
GP Primorje
Jadrancolor
Konstruktor
Kvarner express
Metalo-graficki kombinat
Rijecka banka
Tvornica konopa
Slavica
Tiskara Rijeka
Torpedo
Vulkan
Brodogradilište Viktor Lenac
Brodogradilište Kraljevica
Brodogradilište Kantrida
Tvornica ribe “Ika”
Građevinsko poduzeće Graditelj
Autotrans
Exportdrvo

Ovo je samo djelomični popis svih ugaslih, uništenih poduzeća, tvornica i pogona u Rijeci. Samo u Rijeci. (Popis sam preuzela od Daše Drndić, iz njenog romana „Leica format“. Dodala sam tom popisu i neke druge, što stare, što nove osmrtnice.)
Komentirajući ovaj sramotni popis, Daša je napisala:
„Sve je mrtvo, vrijeme je exitusa.“

Pitam se kako bi izgledao popis svega što je ukinuto i ubijeno u cijeloj regiji, da ne upotrijebimo proskribiranu riječ „Jugoslavija“. Pitam se, kao što se stalno pitamo, kako je sve to moguće. I pitam se, kao što se stalno pitamo, tko je od svega toga stavio pare u džep. I pitam se, kao što se stalno pitamo, kako su građani te bivše države sve to dopustili. Kako je moguće? Kako je moguće? Kako je moguće? Jesu li svi bili slijepi i gluhi? Ili su bili potpuno indiferentni prema vlastitim životima, vlastitoj dobrobiti, vlastitom preživljavanju? Ili su bili do te mjere obuzeti tako različitim, a tako istim patriotskim zanosima da Veliku Krađu koja im se odvijala pod nosevima nisu ni primijetili? Kako je moguće?
Pitam se: je li to bio stvarni cilj rušenja Jugoslavije? Potpuna devastacija svega što je ta zemlja izgradila? Pa potom grabljenje svega i trpanje u vlastite džepove, po principu: uzmi sve sto možeš, u što kraćem roku? Je li to bila ta, toliko željena „privatizacija“, je li se na taj način – krađom – izveo taj tako željeni ulazak u sveti kapitalizam? Je li privatizacija zapravo bila jednostavno – velika pljačka? Koje su se to mreže plele, koje su se mračne sile valjale ispod mahanja zastavama i busanja u prsa patriotizmom, ovim ili onim, ovakvim ili onakvim (za mene razlike nema)? I kad su ljudi bili opljačkani, raseljeni, iseljeni, osakaćeni i ubijeni, tko se zadnji smijao?

Čovjek ne može a da ne bude impresioniran efikasnošću i brzinom ove potpune devastacije. Svaka čast, zaista! Kojom se zadivljujućom i zastrašujućom brzinom uspjelo srušiti sve što se godinama gradilo! I kako je u potpunosti uspjela koordinirana akcija brisanja sjećanja na sve ono što je bilo dobro. I kako je uspješno bilo izvedeno paralelno pisanje nove povijesti u kojoj je, navodno, sve bilo tako nepodnošljivo loše. Propaganda ili, kako to ovdje sada vole reći na novopropisanom jeziku, promidžba, obavila je na svim stranama doista savršen posao. Čista petica! Kao što znamo, glavni propagandisti bili su kulturni djelatnici, novinari, pisci, takozvani intelektualci. Mnogi od njih bili su (neugodne li pomisli!) moji i naši kolege. Nitko od njih nije nikada odgovarao za zločine koje su počinili kad su iz boce pustili duha mržnje. Niti će ikada odgovarati.

Ali mi neki sjećamo se. To nam je dužnost. Upravo ta dužnost, tako mi se barem čini, polako postaje naša glavna obaveza. Ne samo lokalno, nego i globalno. Jer su sile koje smo mi pustili u svijet sa Balkana sada zavladale cijelim svijetom. Umjesto papira, brodova i motornog ulja, izvezli smo u svijet mržnju. Bravo! Svaka čast! Zaista možemo biti ponosni.

Ali more je jos uvijek tu, ispod mog prozora, veliko, duboko, prekrasno. I sunce jos uvijek sja. I noćas će mjesec biti velik i poseban. I jos uvijek smo živi, bez obzira na viruse koji nam rade o glavi. Možda još uvijek ima šanse za oporavak. Ne samo ovdje. Svuda. I za svakoga. I za nas, ljude. I za mačke i za pse. I za krave i za mrave.

Želim vjerovati u to.