Mira Furlan, Foto: Lična arhiva Mire Furlan/Mikel Healey Photography

Na lokaciju na Zlatiboru stigli smo rano ujutro. Planina je bila pokrivena snijegom. Bilo je, tako su nam rekli, minus osam Celzija. Hladno. 

Dok se filmska ekipa spremala i namještala, stigla je vijest: pored kontejnera za smeće nađena je kartonska kutija sa malom kujicom i njenih pet tek izleglih beba. Pojurila sam da ih vidim.

O bože! Kao stari i uvjereni “mačji čovjek”, uvijek sam mislila da na svijetu nema ništa slađe od malih mačkica. Ali, čim sam bacila prvi pogled na ovu malu neočekivanu familiju, bilo mi je jasno da su sve generalizacije ove vrste glupe, promašene i, u krajnjoj liniji, rasističke. Podjela na “mačje” i “pseće” ljude je, ukoliko smo dobronamjerni, debilna, a, ukoliko smo nešto manje dobronamjerni, fašistička. “Mrzim mačke” ili “Mrzim pse” spada u istu vrstu rečenica kao i “Mrzim Židove” ili “Mrzim crnce”. Sorry. Ja ne vidim razliku.

Mamica je mirno ležala dok su se male bebe, jedna dražesnija od druge, gurale i hrvale ne bi li doprle do njenih sisica. Bebe su bile “slatke” (ma što to značilo) ali ja sam se od prvog trenutka zaljubila u nju, Mamicu (neka to bude njeno ime). Kakvo stvorenje! Mala, mila, nježna, dobra, s očima koje su me gledale mirno i pažljivo, kao da mi prodiru “u dušu”. Mamica je možda – pomislila sam –  upravo taj pas koji bi me s “mačje strane” preveo na “pseću”, koji bi mi otvorio čitav taj bogati pseći svijet koji me uvijek zanimao ali u koji se nikada, zbog milion praktičnih razloga, nisam usudila ući. Goran i ja smo se uvijek bojali takozvanog commitmenta. S mačkama smo bili OK. S njima je bilo lako: kad smo putovali, one bi se snalazile, dovoljno je bilo da netko dođe svaki dan i nahrani ih. Znali smo da to nije tako sa psima i da oni pate kad ih ljudi ostave same. Pomisao na ljude koji su Mamicu i njene bebe ostavili na snijegu i ledu da UMRU ispunjava me nepatvorenim gnjevom i opsesivnim nasilničkim mislima prema tim ljudima. Te i takve ljude bih bez imalo grižnje savjesti strpala u zatvor. Jer znam da nema razlike u načinu na koji se odnosimo prema životinjama i ljudima. (Ta me rečenica zapravo smeta jer pretpostavlja da ljudski život vrijedi više od životinjskog, što je problematična tvrdnja. Kao da je okrutnost prema životinjama  nedopustiva samo zato jer implicira moguću okrutnost prema ljudima. Kao da životinje ne zaslužuju poštovanje same po sebi.)

Mamica i njeni štenci Foto: Privatna arhiva

Filmska ekipa se istoga časa podijelila na dva tabora: prvi tabor (uglavnom ženski)  se odmah dao na akciju oko spasavanja. Drugi tabor (uglavnom – ali ne ekskluzivno- muški) je krenuo u obeshrabrivanje i obesmišljavanje ideje o spasavanju. “Nemoguće”, “Glupo”, “Naivno”, “Zaboravi”, “Pristani na postojeće stanje”, “To je Srbija”, “To je svijet”, “Tu se ništa ne može učiniti”, “Nerealno”, “Romantično, ali neizvedivo”, “Ti dolaziš iz Amerike, nemaš pojma kako je ovdje”, itd, itd.

Krenula sam zvati sve svoje kontakte u Srbiji. Mislila sam: tko su ljudi dobrog srca? Tko su ljudi koji se neće podrugljivo nasmijati, koji me neće upozoriti da “nisam odavde” i da zato nemam pravo na akciju, tko su ljudi koji neće preokrenuti očima (“Opet ona!”) i koji će možda nazvati još neki telefonski broj, poslati još neki email… Prvi put mi je bilo žao i osjetila sam se kriva što nisam aktivna na socijalnim mrežama: da, tako se te stvari rade, tako se, uostalom, dižu revolucije (vidi Arapsko proljeće!).

Nisam se samo ja potrudila (ili – u interpretaciji protivničkog tabora – poludjela). Moje divne mlade partnerice u filmu, Marija i Jovana, kao i scenografkinja Tijana i vozačica Nina, također su se dale u potragu čovjeka dobrog srca. Uključila se i moja stara prijateljica Biljana. I moja nova prijateljica Anita.

I – ništa. Ništa od čovjeka dobrog srca. Nitko se nije htio upustiti u tu priču.

Da, protivnički tabor je imao pravo: ništa se ne može. Nikad se ništa ne može. Sve je tako kako jest. Promjena je nemoguća. Svijet je naprosto grozan. Ljudi su odvratni. Što da se radi? Ništa. Što se prije pomirimo s time da se ništa nikada ne može promijeniti, to ćemo biti sretniji i mirniji. Samo naivni, infantilni idioti misle drugačije.

Dani su prolazili. Familija je još uvijek bila na životu zahvaljujući potpuno neočekivanoj pojavi slučajnog mladića, vlasnika vikendice iz Užica. Mladić se jednoga dana iznenada uspostavio, takoreći iz zraka, kao neki anđeo iz druge dimenzije. “Ne mogu ih uzeti jer imam svoga psa i živim u malom stanu. Ali neka prespavaju noćas kod mene”, predložio je. Ponio je kutiju s bebama u svoju kuću. Mamica ga je pratila ali je na kraju odbila ući u kuću – da li zbog drugog psa? Tu smo se svi prepali. Protivnički tabor je tvrdio da je Mamicino odbijanje da ode s gospodinom Anđelom u njegovu vikendicu novi problem koji je naš “spasilački” tabor sam proizveo svojom nepotrebnom i nemudrom ljudskom intervencijom u prirodni red stvari (kao da se “neprirodna” ljudska intervencija već nije dogodila okrutnim bacanjem psića na cestu!). Da li će Mamica možda odbiti svoje bebe slijedeće jutro, nakon što su provele noć bez nje, u stranoj kući, sa drugim psom?

Ali ne, slijedeće jutro sve je bilo normalno. Psići će bili vraćeni Mamici i svi su ponovno bili na okupu. Bebe su se opet gurale oko Mamicinih sisica. Mamica se i dalje vrtila oko naše ekipe, u potrazi za hranom (koje na pustoj, snježnoj planini nije bilo.) Nismo ništa pogriješili.

Foto: Privatna arhiva

Ali rješenja i dalje nije bilo. Trudila sam se da na neki način maknem slike psića iz svoje glave. Kao i mnogo puta u životu, govorila sam sama sebi: mora se ovo moći preživjeti, mora se naći način da sebe odmaknem od boli, da se izvučem ispod opterećujućeg osjećaja odgovornosti, da izmigoljim iz ove situacije koju ne mogu razrješiti, da se spasim od osjećaja poraza, da – jednom rječju – zaboravim i “idem dalje”. “Move on”, pokušala sam sama sebi dati najpopularniji, uobičajeni američki savjet. Uostalom, ne živim ovdje. Bit će kako bude. Nije moja odgovornost.

Zadnji dan nisam htjela ni otići do kutije sa psićima. Bilo je gotovo. Que sera sera.

I onda na svom telefonu ugledam poruku od Biljane. “Nađen smještaj za štence.” Čekaj, je li moguće? Čitam poruku ponovno. “Nađen smještaj za štence.” Da!!!!! Ipak je moguće. Ponekad. Rijetko. Ali je moguće. Da!!!!

Tko je spasitelj? Ovog puta to nije Isus Krist. To je gospođa Gordana Milovanović. Zovem je. Ona mi kaže da u ovom trenutku ima kod sebe 130 pasa, od toga 19 štenaca. Bivša liječnica, radila je godinama u Ženevi za Crveni križ. Kaže mi da može raditi to što radi samo zato što ima stranu penziju. Kaže da treba pomoć. Kaže da plaća dva radnika. Kaže još mnoge stvari. A ja mislim: to je heroj našeg vremena. Takvi ljudi će možda spasiti ovaj svijet.

I sad kreće akcija. Scenografkinja Tijana i njen asistent pakuju kutiju za bebe. Poslije snimanja ja sjedam u auto sa Tijanom i krećemo na put prema Beogradu a zatim prema Zaječaru gdje je Gordanino imanje sa 130 pasa. Dogovor je da se nađemo negdje na pola puta između Beograda i njenog imanja i da tu obavimo primopredaju.

Tijana vozi. Ja sjedim na suvozačevom mjestu. Mamica (koja se prema meni ponaša kao da se znamo – i volimo – oduvijek) sjedi mi na krilu, sa glavom na mom ramenu. Bebe su u kutiji na podu, između mojih nogu. Tokom vožnje vadim bebu po bebu i stavljam ih na Mamicine sisice. Ona za to vrijeme gleda u mene, mirno, pametno, “ljubavno” (kao što voli reći jedna moja prijateljica).

Mračno je, kasna noć, blizu ponoći. Auto se zaustavlja usred nigdine, usred pustopoljine. Kako smo stali pored puta, tako iz suprotnog smjera dolazi auto. Iz njega izlaze gospođa Gordana i njen asistent, markantni čovjek na kojem je život ostavio trag, sa cigaretom koja mu visi s usana. Grlim Gordanu kao da mi je dugo izgubljena sestra (možda jest?). Primopredaja se događa brzinom munje. Predajem kutiju s bebama gospodinu asistentu. Mamicu vežemo oko vrata u strahu da ne pobjegne u šumu pored puta, u mrak. I onda je stavljam u auto, asistentu na krilo (gđa Gordana vozi). I onda su mi odjednom ruke prazne i ja plačem. Kamo će ona? Kako će joj biti? Što će biti sa svima njima? Tko su ovi ljudi kojima sam dala svoje nove prijatelje?

Scena je kao iz filma o Holokaustu, scena gdje žena koju vode u Aušvic predaje svoju bebu u zadnji čas nepoznatim ljudima, vjerujući (ali nemajući nikakvog dokaza) da su ti ljudi dobri i da će njena beba biti spasena. Mislim: nisam religiozna ali dobro razumijem potrebu za VJEROM. Jer bez vjere (u dobrotu ljudi, u dobrotu svijeta) nije moguće preživjeti.

I onda je kraj. Gordanin auto odlazi u noć. Ja se od uzbuđenja tresem u autu i molim se višim silama da čuvaju i “moju familiju” i gđu Gordanu i njenog asistenta i njenih 130 pasa.

Za koji dan sam, nekim čudom, na drugom kontinentu. Daleko, daleko. I od Beograda i od pseće familije. Ali Mamica mi se uvukla u srce. Njeno lišce mi je pred očima. Mislim na nju, kao na izgubljenu tajnu ljubav. Hoćemo li se još koji put sresti? Ima li šanse da ona ikada bude “moja”? (Mnogo je točnije reći: ima li šanse da ja budem njena?) Proučavam pravila za transport pasa u avionu. Proučavam pravila za unošenje pasa u Ameriku. Jesam li poludjela?

Que sera sera, kažem sebi. Gdje bi Mamici, uostalom, bilo bolje? Možda kod Marijine mame, u božanstvenoj kući na moru? (Zamišljam je tamo kako sjedi na suncu, na Marijinom čamcu, gledajući valove. Not bad.) Ili ovdje kod mene, sa tri mačke koje nikad u životu nisu ni vidjele psa? U kući koju redovno posjećuju kojoti, poznati po svojoj ljubavi za obroke sačinjene od mačaka i malih pasa?

Ne znam. Ne mogu znati.

Ali znam da ovoj priči nije kraj.

Que sera sera.

Epilog (nakon nekoliko mjeseci):

Mamica i klinci (kako ih zove gđa Gordana) su se pojavili na televiziji, javljaju mi. Bili su neodoljivi, kao što je bilo i za očekivati. I odmah su se javili ljudi. Naša familija će biti udomljena!

Ovih dana nema mnogo dobrih priča. Navikli smo se na to i živimo s osjećajem poraza, u tihom očajanju, kao što se jednom davno tako dobro izražio američki ikonoklast Henry David Thoreau. Ali, gle čuda, iznenađenja su moguća! I za njih vrijedi živjeti.