2
Pošto je predsjednik Odbora za bezbjednost ML pokazao strogoću kakvu ne pamte ni “škaljarski” ni “kavački” klan, dok je u njihov vakat vodio policijski odjel za droge, baviću se samo onim što je čula i vidjela kompletna javnost. Na pitanje kako doživljava optužbe na račun jednog ministra (Milovića), koji se povezuje sa članovima organizovanih kriminalnih grupa, premijer Spajić odgovora kako “jedan sekund” nije gledao sjednicu Odbora za bezbjednost i odbranu, “niti će ikad u životu gledati to”. A kamoli tražiti raport od Miša L. šta je bilo u gluvoj sobi! Pa zašto je onda premijer, mogu ga pitati građani koji ga plaćaju?!
Ovakav odnos prvog čovjeka Vlade prema ozbiljnim pitanjima mogao bi uvesti presedan sljedećeg tipa: sjutra, recimo, isplivaju ozbiljniji dokazi o korupciji vezanoj za nekog ministra, ne mora biti Milović, a Šef Mickey ponovi komentar – to me ne zanima, neka se ugrađuje ko god hoće, nemam ni sekund vremena na gubljenje, moj cilj je članstvo u EU i veći životni standard. A onda radi podrške takvom opredjeljenju i putu u svijetlu budućnost, šef Odbora Laković saopšti kako će podnijeti tužbu protiv onih koji su objavili informacije o korupciji. Ne zato što nisu tačne već što nisu u “državnom interesu”, piše Željko Ivanović u kolumni za Vijesti.
Sad mi je jasno zašto nakon pomenutog odgovora niko od novinara nije želio da gubi vrijeme, ni sekund, a kamoli minut-dva, i pita Spajkija – da li u normalnoj zemlji i odgovornoj Vladi, koja stremi članstvu u EU i višem standardu građana, bilo koji ministar, a posebno onaj pravde, može biti u partnerskim odnosima sa osobom povezanom sa kriminalnim miljeom?! Koja je figurirala ili i dalje uživa status lica sa izvjesne plave liste Interpola. Zbog čega je, valjda, zaslužila i ponosni status bezbjednosno interesantnog lica (BIL). Zašto da gubim vrijeme, razmišljao je dobro upućeni kolega, kada znam da će premijer odgovoriti kako ne bi trošio dragocjeno vrijeme na nečiji privatni život, jer ga podjednako ne zanima zašto se Ceca svojevremeno zaljubila u Arkana a Milović sada u BI osobu! Čim mu je bilo toliko važno da hvata vezu za njenu legalizaciju?! Odnosno prevođenje iz sivih u legalne vode?!
Zašto bi, dakle, premijer polagao račune novinarima i javnosti oko tema vezanih za nedolično ili zlokobno ponašanje svojih ministara, ako ima važnijeg posla?! Odgovor na ovo pitanje je jasan svima, naravno i inteligentnom Mickeyu, samo se pravi Japanac.
Ali, evo i pojašnjenja. Prvo, iako ne i najvažnije – dok Spajić obnaša funkciju na kojoj je plaćen novcem građana Crne Gore, on mora da zna ne samo šta mu ministri rade tokom radnog vremena, već i po pomrčini, s kim se srijeću u zgradi Vlade, ali i van nje, gdje se kreću po državi i okruženju. Ili, recimo, koji sat nose, koliko konja voze i odakle im novac za sve to. U protivnom, Milu treba podići spomenik. Ili ga, kako Danijel predlaže, odmah uvesti u čitanke, proglasiti za istorijsku ličnost a datum rođenja mu obilježiti crvenim slovom u crkvenom kalendaru. Jer je potpisao Beogradski sporazum, doveo do nezavisnosti, uveo zemlju u NATO i sagradio Hram Crkve Srbije u srcu Podgorice. Sve ostalo, od satova vrijednih preko 100 hiljada eura do zarobljenih institucija, privatne države i namještenih tendera, endemske korupcije i kokainskih klanova – to nas ne zanima, nećemo ni sekundu trošiti na te stvari niti ćemo ikada u životu gledati te gluposti. I performanse egomanijaka iz nezavisnih medija i ozbiljnih NVO.
Drugi razlog koji bi svaki odgovorni premijer morao imati na umu prije davanja ovako neodgovornih izjava je sljedeći – kako on misli uvesti Crnu Goru u Evropsku uniju ako mu Vladom vršljaju ministri skloni druženju ili ćaskanju sa BI licima, zar takav pristup ne podsjeća na upokojeni DPS, kada smo imali ministra koji puši o trošku države ili, mnogo ozbiljnije, istog čovjeka koji leti evropskim nebom o trošku Darka Šarića. Pomažući usput Pljevljaku da pere novac preko Hipo banke, kako je svojevremeno tvrdilo Monitoru više BIL?!
Ono što, međutim, najviše brine u pomenutom odnosu Spajića i ministra pravde je sljedeće: zašto premijer uzima u zaštitu Milovića?! Jedan od mogućih odgovora glasi – upravo zato što mali Andrej govori/radi ono što Mickey (trijezan) misli?! Dakle, kao kod oboljelog od kancera, nije najgora stvar bolest, već detektovana metastaza. Tako je i sa Vladom CG – nije tragično što ministar pravde juriša da pokori bezbjednosni sektor i pravosuđe, uz neskrivenu podršku, Lomija, Tigra, Z. i Danijela (koji još nema kodno ime), već što to možda čini uz podršku samog premijera?! Da nije tako, da Spajić zaista želi profesionalca na čelu UP i ANB, a Novovića i Šukovića na sadašnjim pozicijama, onda bi davno smijenio Milovića. I ne bi mu trebala svjedočenja o njegovim kontaktima sa BI licima, čak stavljanje pojedinih sa te liste u zaštitu. I onda ne bi izlagao stresu poslanika Lakovića, da brani prvake PES-a, jasnim pokušajem disciplinovanja medija.
Druga, moguća opcija, intrigantnija svakako, jeste da se Milović ovako ponaša jer zna da mu Spajić ne može ništa?! Ili ne smije. Andrej nije budala iako se trudi da ostavi takav utisak. On je više opasan nego smiješan. Recimo, Milovićeva ekspresna replika na premijerovu prozivku oko Čamgoza, u smislu, ja sam kičma Spajića – djelovala je prije kao prijetnja nego kao zakletva na vjernost. Ispada da je ministar htio da poruči premijeru – ako me polomiš i ti ćeš završiti u kolicima. U najboljem slučaju. Da li onda Milović ima Spajkija za nešto?! Ili bar misli da ga ima? U svakom slučaju, nimalo idilična slika aktuelnog političkog trenutka. Ali tako je to kada imate posla sa mafijom i ministrom pravde koji ne krije kako su mu ljudi s one strane zakona prirodno okruženje. I na svadbama i na sahranama. I kad samo bira gdje će na dojč.
Sve djeluje prilično jasno osim jedne nedoumice – da li je Mickey krenuo na pogrešan put iz neznanja ili iz vlastoljublja. Ni jedno ni drugo nije umirujuće, ni za njega ni za državu, iako ovo prvo djeluje benignije. Šta god da je razlog, uvijek biva isti epilog – vođa stigne u ćorsokak a ne u Brisel. Bilo da je, dakle, Spajić sam zaključio ili su ga naivnog tako ubijedili, da jedino apsolutna kontrola nad bezbjednosnim strukturama, a onda i pravosuđem, pa na kraju i medijima, donosi miran san, ugodna pitanja i bogatstvo, trebalo bi da izvuče pouke iz iskustva prethodnika. Jer je sličan pristup organizaciji državnog aparata, gdje se vlast i institucije pretvaraju u fasadu a njihove uloge preuzimaju pojedinci, koštao Đukanovića mnogo, na kraju i same vlasti! A Đinđića, što je tragičnije, i života! Milo je uspostavio kontrolu nad društvom i institucijama preko Roćena, Duška i Maraša, onda je Zoran to iskopirao sa Čedom, Bebom i Vesićem, da bi sad Mickey pomislio da i on, na sličan način, treba da zavlada zemljom?! Preko ujaka, vojvode (Momčila a ne Mandića) i Milovića. Ne optužujem, ne bar još koji dan, samo pitam – da li je vlast već obuzela premijera toliko da njenu odbranu vidi kao prioritet. Umjesto vršenja dužnosti u korist građana?!
Čudo jedno kako mnoge, da ne kažem sve, političare na Balkanu brzo zavede i osvoji čarolija moći. Brže i gore nego BI lice ministra pravde. Ili Rama – Abazovića. A Vučić – Plenkovića.
POGLEDAJTE JOŠ:
“Tata, i ja bih ovo radio”, u povjerenju kaže Miško starijem Krstiću, gledajući seks uživo u šumi, na putu za Beograd, na šta mu savjesni roditelj priznaje: “I tata bi, sine”. Zato, da me ne shvati Mickey pogrešno, ne bih da mu se miješam u posao, ali bilo bi ljekovito ako bi se makar na sekund zamislio i odustao od pogrešnog usmjerenja. Kasno je za novu autokratiju u Crnoj Gori. Nije ovo Srbija.
Vjerujući, ipak, da je premijer posvećen dobrobiti građana, a ne sopstvenim ili interesima prijatelja, familije i Miša Lakovića, očekujem da će se vrlo brzo odreći usluga kontroverznog i kompromitovanog ministra Milovića. Ili ja ili on, ono što je mali Andrej poručio nedavno Šukoviću, sada premijer treba da saopšti ministru. U protivnom, šalje zabrinjavajući signal i građanima i zapadnim partnerima.
