Piše Željko Ivanović: Molitva za Srbiju

Ovako počinje pismo Nine Borović Kobiljski, majke djevojčice E.K. ubijene u „Ribnikaru“, naslovljeno „Roditeljima nelečenog deteta“, piše Željko Ivanović u kolumni za Vijesti.

A ovako završava:„Znate, 21. vek je nažalost vek bez srama... ne bi trebalo da je u ovom veku bila sramota potražiti svu stručnu raspoloživu pomoć današnjice. Kada vas opet budu pitali, razmislite hoćete li ponoviti: 'Nisam kriv' ili ćete makar reći: 'Pogrešili smo nismo znali bolje... Oprostite, mnogo nam je žao, vaša deca ni za šta nisu kriva!'Ovde nije u pitanju samo lična tragedija, već kolektivna tragedija jednog društva jer su stradala izuzetna deca koja su bila na pravom putu da postanu sjajni ljudi i koji su sa nesuđenim sopstvenim porodicama trebala da budu zalog ovom društvu.I dalje se molimo za spasenje vaših duša, ali bez priznanja, nema ni pokajanja.“A da je majka Nina u pravu kada primjećuje kako masakr u „Ribnikaru“ nije samo lična, već i kolektivna tragedija srpskog društva, pokazuju brojne činjenice i događaji kojima svjedočimo nakon tog tragičnog 3. maja.Srbija se suočava sa traumama zla rođenog davnih devedesetih. Jedan beogradski glumac kaže kako je pištolj koji je tog dana kosio nedužnu djecu i gasio njihovu i radost bližnjih, repetiran devedesetih. Samo je vrijeme zla koje živimo već tri i po decenije moglo da porodi uglednog doktora radiologa koji dijete od desetak godina vodi u streljanu i uči ga kako se, valjda, „postaje muško“. Ili je samo u vremenu zla mogla da se formira majka dječaka K.K. koja ignoriše informaciju kako je njeno dijete tokom sedmodnevnog školskog izleta u Francuskoj, umjesto sa drugarima u sobi, spavalo u hodniku, sklupčano na fotelji.Ima li bolje ilustracije kako Srbiji, a pomalo i Crnoj Gori, nema spasa - od dvije učesnice kontramitinga koje skandiraju “Uvek uz Vučića”, obučene u majice sa kojih prijeteće zjape ralje Pinka i Hepija. Dva društvena kancera?!

Da je zločin u “Ribnikaru” ne samo lična, već i kolektivna tragedija, govore i polemike u srpskoj javnosti oko sudbine škole i daljeg školovanja djece. Dio đaka, zajedno sa roditeljima, je za nastavu, a veći dio, reklo bi se, traži da se priča okonča a ocjene zaključe sa tim kobnim 3. majem. Jedni su za to da se škola renovira, a učionica u kojoj je odrastalo odjeljenje VII/2 pretvori u memorijalnu sobu, drugi da se škola sruši i na čitavom prostoru napravi spomen-obilježje.Čitam Nikolu Koja koji moli roditelje da ne šalju djecu u školu, da ih ne izlažu retraumatizaciji, i zaključuje - “Ribnikar” treba srušiti i na nekom drugom mjestu napraviti novu zgradu za đake.Usred drame koju živi čitavo srpsko društvo, a ne samo roditelji djece iz “Ribnikara”, zovem moju drugaricu Slavicu, čije je dijete učenik iste škole. Iako je Marko suprotna smjena, danima ne spava i ne može da se poveže, jer je poznavao jedinog ubijenog dječaka. Kažem Slavici kako se slažem sa Kojom, zgradu treba srušiti, naći novu lokaciju i sagraditi novu školu! Ona mi, međutim, ukazuje na glavni problem i kolektivnu tragediju: Ako se škola sruši problem će samo da se zatrpa! Onda treba srušiti svaku zgradu u kojoj je od početka godine ubijeno 18 žena, za posljednjih deceniju i po - njih 350! Rušenjem se samo zatrpava glavni uzročnik svega, a to je kultura nasilja!

Te njene riječi mi onda objašnjavaju zašto desetine hiljada ljudi Beograda, najboljih ljudi možda - jedan od njih mi je rekao kako kada šeta ima osjećaj da svi oko njega imaju fakultet - zašto svi ti ljudi traže da se ugase Pink i Hepi, da se raspusti REM! Jer ako se glavni njegovatelji kulture nasilja ne zatamne - ponoviće se “Ribnikar”. Ili će broj ubijenih žena u partnerskom nasilju do kraja godine biti utrostručen.Srpska vlast već nedjeljama nakon zločina pokazuje kako izgleda autokratija kada se suoči sa ozbiljnim izazovom. Tvrđava koja je zidana 11 godina i do 3. maja djelovala stameno, razgradila se i urušila za par sedmica. Ministarstvo prosvjete, Vlada, propaganda, čak i do juče svemoćni i radni predsjednik… Svi pucaju kao mjehur od sapunice. I onda se sa djecom iz “Ribnikara”, sa njihovim roditeljima, komunicira na haotičan i neprimjeren način, dok se na proteste Srbija protiv nasilja reaguje kao da se radi o opozicionim demonstracijama zbog zarobljenog RTS-a ili nekog sličnog, banalnog povoda. Zlokobni REM umjesto kolektivne ostavke organizuje sjednicu na kojoj daje saglasnost za TV Informer! Džaba metastaze ružičaste propagande u srpskom etru, onlajn sferi i tabloidnom printu, kao da je sve to ništa, kao da društvo već nije slomljeno bolešću - dodaje se još jedna kancerogena jedinica. Propaganda nasilja suzama ne vjeruje.

Da je u pravu majka Nina Borović Kobiljski kada piše da je po srijedi ne samo lična, već i kolektivna tragedija, svjedoči i primjer portparola ratnog zločinca Miloševića. Kada baš taj, Ivica Dačić, na kontramitingu u centru Beograda kaže kako je opozicija već jednom zapalila skupštinu i prodala predsjednika, on u stvari samo cinično i oholo izvrće istorijske činjenice. Jer istina je sasvim drugačija - 5. oktobra 2000. Srbija je na najbezbolniji način i uz najmanju moguću cijenu, bez ljudskih žrtava, srušila strašnu diktaturu. Problem je što nije bilo 6. oktobra. O tome svjedoči upravo Ivica Dačić i njegovo trajanje. Uz njega i Beba, Cane i Milomir Marić, Pink, Hepi i neka Olivera Zekić, Informer, Ceca, Karleuša i Kristijan Golubović. Društvo je postalo jedna velika Zadruga - to je najuvjerljivije svjedočanstvo da je majka Nina u pravu - Srbija ima problem kolektivne, a ne samo lične tragedije.Da Crna Gora nije daleko od sličnog udesa govori dvadesetogodišnje forsiranje pomenutog ružičastog kancera, kiča i turbo-folka po CG od strane patriote i oca nacije, Đukanovića. Zar može biti zdravo crnogorsko društvo ako je dvije decenije naš AEM sa Cojom, Belim i Todorom, bio puka ispostava srpskog REM-a, dakle zaštitnik ružičastog, rijaliti kancera. Metastaza zločinačkih devedesetih, kada su Đukanović i Dačić bili jedno, davno je zahvatila crnogorsko društvo - jedina olakšavajuća okolnost je što predvodnici te politike sada imaju 4-5 puta manje podrške. Pojava sendvičara Kneževića i Mandića na kontramitingu u Beogradu, još više lelek ovog prvog sa bine ispred Skupštine Srbije, tragično su podsjetili na zlokobnu Miloševićevu formulu vladanja sa „dva oka i glavi“. Što je crnogorsko društvo gurnulo u ratne zločine i organizovani kriminal čije tekovine i danas baštinimo. Onda su tu politiku personifikovali Bulatović i Đukanović, danas to rade Mandić i Knežević. Onda je ta vizija zla imala 75 odsto podrške, danas možda nema ni 15.Na kraju, umjesto vriske koju niko iz Kragujevca ili Subotice, još manje iz Gostivara i Segedina, nije razumio, pametnije bi bilo da je Milan Knežević pitao Vučića - a što ćemo sada, Šefe. Tim prije što je AV, za razliku od marionete Milana, imao drugačiji, bolji izbor. Neko ko je ipak Srbiju spasio bankrota i pokrenuo najveći investicioni zamajac u njenoj istoriji, ko je došao do dvotrećinske podrške na relativno slobodnim izborima - nije bio sposoban da prepozna kako drugi mandat na čelu Srbije treba da bude i posljednji. Umjesto da nakon prošlogodišnjih izbora postane predsjednik svih građana, pogasi kancerogenu propagandu, otkači partiju klonova i neznalica, otvori dijalog u društvu i 2027. ode u istoriju kao značajna figura - on, AV, je nastavio da od društva pravi rijaliti i da sa Brnabić, Dačićem, Pinkom i Hepijem, Luksom i Goncićem, Blicem i Informerom, Mandićem i Kneževićem, sa Milom sve doskora, zaliva davno rođenu kulturu nasilja.Moja drugarica Slavica je u pravu: rušenjem zgrade škole ne postiže se ništa, kultura nasilja je ono što treba da se sruši. A za to, kaže mi ona, Srbija treba da dobije drugačijeg predsjednika i drugačijeg patrijarha. Teško je ne složiti se. Iako ne bih želio da se to shvati kao moje miješanje u unutrašnje stvari komšija.Zato samo moja molitva. Da već sjutra Srbija krene da na pravi način izlazi iz kolektivne traume koju živi, kao i mi, skoro tri i po decenije. Bez ozdravljenja Srbije nema ni zdrave Crne Gore. Ni regiona.