Vladika Grigorije: Zašto naši sunarodnici beže u Nemačku

Ovih dana sreo sam mnogo naših ljudi, koji nisu otišli iz Srbije samo zbog sticanja materijalnih dobara, nego zato što se od njih u domovini zahtevalo da budu članovi partije kako bi mogli da se zaposle. Sada su uspešni, napreduju u struci, ali često osećaju snažnu nostalgiju za domovinom i bližnjimaNedavno sam u blizini Augsburga sreo jednog divnog čovjeka iz Srbije, ljekara u klinici nadomak ovog drevnog njemačkog grada, gdje sam kao i mnogi drugi došao da se testiram na korona virus. Bio sam obradovan kad sam vidio koliko ga ljudi koje smo sreli poštuju i kako ga svi rado i s uvažavanjem pozdravljaju. Nakon testiranja, koje je trajalo kratko, porazgovarali smo, onako pod maskama, još koji minut ispred klinike. Tu je, kaže, već sedam godina sa suprugom i dvoje djece, završava supspecijalizaciju i svi su se dobro snašli. A onda je, nakon kratke pauze, dodao da ipak čeznu za otadžbinom i da im je povremeno jako teško.Za mene je tokom dva uzastopna dana to bio sedmi sličan susret (inače, o brojnosti naših ljekara i inženjera u Njamačkoj nije potrebno posebno govoriti). Prilikom našeg razgovora iznova me je začudila činjenica da i on kao i svi naši ljudi koji su se obreli u Njamačkoj govori ono što sam toliko puta dosad čuo – da nije došao u Njamačku samo zbog sticanja materijalnih dobara, nego da ga je u prvom redu na to nagnala činjenica što je od njega u domovini zahtijevano da bude član neke partije kako bi mogao da se zaposli, ili što bi – ako bi i došao do posla – njegov rad bio potcijenjen i nedovoljno plaćen, a napredovanje onemogućeno ili pak svedeno na minimum. Budući da nije želio da živi i radi u takvom okruženju, sada – kao i stotine drugih naših ljekara – liječi oboljele u Njamačkoj, napreduje u struci, ali često osjeća snažnu nostalgiju za domovinom i bližnjima. Svakako da su nabrojane okolnosti bile povod za odlazak znatnog broja mladih ljudi s naših prostora (pa čak i onih u srednjoj životnoj dobi), ali ne treba smetnuti s uma ni to da mnogi odlaze ne stoga što su loše plaćeni (jer, recimo, pojedini inženjeri imaju pristojne plate), već zbog urušavanja sistema – zdravstvenog, socijalnog, penzionog, obrazovnog, a čije će se posljedice u punom intenzitetu osjetiti tek u decenijama koje su pred nama.Кada sam uveče stigao kući, podstaknut pomenutim susretom, vratio sam se knjizi Noama Čomskog, O anarhizmu. U poglavlju koje nosi naslov „Slobodan stvaralački rad“ autor citira Vilhema fon Humbolta, koji kaže: „Ako zanatlija pravi prelijepu stvar na spoljašnju komandu, mi se možemo diviti tome što on radi ali ćemo prezirati to što on jeste – oruđe u rukama drugih. Ako zanatlija stvara iz svojih sopstvenih interesovanja, inicijative, posvećenosti i istraživanja, mi ćemo se diviti tome što on jeste.“ Ova misao me je potresla, kako zbog jednostavne istinitosti koju u sebi nosi, tako i zbog osjećaja da je u njoj sadržan i odgovor na pitanje koje me muči u vezi s tolikim brojem naših ljekara, inženjera i radnika svih profila koji su se nastanili u Njamačkoj. Oni, naime, u svojoj domovini najčešće nisu imali prilike da dođu do zaposlenja (osim ako ne pristanu na to da se zaposle „preko“ neke partije), a ako su čak i imali posao, radno okruženje i odnos nadređenih bio je takav da njihova kreativnost i posvećenost, o čemu upravo i govori Čomski, nisu mogle doći do izražaja.Opširnije u štampanom izdanju NIN-aPratite nas i na društvenim mrežama:FacebookTwitterInstagram