Duško

Duško Vujošević je decenijama primjenjivao jednu osobenu metodu u radu sa mladim ljudima, sportistima: svakome od njih je birao i donosio knjigu koju ovaj mora da pročita. Trener i Veliki bibliotekar - ako to nije paklena kombinacija ne znam što je.

Ne samo da je on bio načitan, već je bio jedan od rijetkih ljudi u savremenom sportu (i ne samo sportu) koji je shvatao moć dejstva knjige i književnosti. I davalo je rezultata - svi igrači kojima je on bio značajan trener u karijeri posebne su persone, odskaču od drugih igrača, ne nužno znanjem i vještinom, suviše je danas dobrih igrača, ali jasno odvajaju stavom i ličnošću i nije ih teško prepoznati.

Duško Vujošević i Božo Koprivica bili su veliki prijatelji, braća po Partizanu, Crnoj Gori, antifašizmu... i evo, iako je Božo bio desetak godina stariji, umrli su u dvadesetak dana. Nekrolog u dva čina: Bota i Duško.

“U proljeće, 11. maj 1994. pozvao me moj veliki prijatelj Duško Vujošević da dođem kod njega u Brešu. Tamo je radio kao trener. Kad nije imao trening obilazili smo muzičke magazine, knjižare, kafane... Odlazili na izlete u Milano, na obalu jezera Lago...”

Ko god je pročitao Božovu priču “Smrt kapitena Rome, veselije o suicidu”, sjeća se i onog dubljeg, tragičnog tona njihovog prijateljstva.

Duško je bio jedna od rijetkih javnih ličnosti u regionu koji je bio podesan da se oko njega pletu popularni “čaknorizmi”. (Eto, i taj je minuo nedavno.) “Zona koju postavi Duško Vujošević ljepša je od Zone Zamfirove, a opasnija od Zone sumraka.” Ili “Duško može da dobije tehničku grešku i prije nego uđe u salu.”

Dva puta, u dvije različite košarkaške epohe odveo je Partizan na finalni turnir Evrolige.

Bio je prvi selektor nezavisne Crne Gore.

I, tako crnogorski - doživio je neprimjerena osporavanja i primitivne navijačko-mesarske performanse uoči utakmice. Sve je to podnio stoički, sa osmjehom. Imao sam utisak da mu je od crnogorske epizode ostao neki gorki okus... A kome nije?

Naravno, nije se on ni mogao uklopiti u sistem gdje je sve kontrolisao glavni kouč i njegova klupa/klapa.

Titograđanin, ali uvijek i prije svega, Mediteranac, opčinjen tom jedinstvenom svjetlošću, zato je slikarstvo bilo jedna od njegovih strasti. Kolekcionar osvjedočenog ukusa: njegovi omiljeni autori bili su Vojo Stanić i Cuca Sokić. (Čitaoci Arta sjećaju se njegovog teksta o hercegnovskom čarobnjaku).

Razgovarati sa njim o književnosti i slikarstvu bilo je istinsko zadovoljstvo. Dok je radio u Italiji ili Rusiji opsesivno je čitao njihove aktuelne pisce, to je bio dio “priprema” za novi posao i novi grad.

Herojski se nosio sa bolešću, bio djelatan, uprkos svemu, do kraja. Uvijek spreman na dvoboj, jezgrovit, volio je preciznost i u riječima i u igri.

Do kraja je bio jedan od najpostojanijih simbola otpora u Srbiji.

A ako dozvolite u povodu njegovog odlaska jedan mini ekskurs o našem dobu: ovo je vrijeme u kojem svi liče jedni na druge, vrijeme površnosti i unifikacije, veliko doba mlakosti... Epoha bez duhovnog incidenta - kako će ga i biti u doba političke korektnosti i beskrajnog “redigovanja” kulture po mjeri vladajuće površnosti. (Osveta ništavila za blistave vrhunce visokomodernističke umjetnosti i poststrukturalističke misli, ako mene pitate.)

Pogledajte, svuda vlada konfekcija, ne samo među trenerima, nema drugačijih pisaca, slikara, muzičara - sve je očekivano, poželjno, vješto, ali nedostaje nešto ogromno.

Vilijam Sarojan je govorio pred smrt o tadašnjoj američkoj književnosti, riječ je o sedamdesetima godinama prošlog vijeka - “Sve je to lijepo, vidim ja mnogo školovanih i vještih pisaca, ali ne vidim ni jednog Foknera”.

To je suština i temeljni problem.

Sarojanovski rečeno, Duško je bio Fokner ove igre. Jedan od posljednjih, piše Balša Brković za Vijesti.