Kako danas izgleda Goli otok: Najjezivije mesto na svetu na koje je Tito ljude slao po kazni još uvek uteruje strah u kosti

Tim povodom Šime Zelić, fotograf Pixsella, zaputio se ovih dana na ostrvo u Velebitskom kanalu koji je od 1949. do 1956. služio kao koncetracioni logor, a onda i kao običan zatvor.

Vekovima nenaseljen, onda su tek povremeno stizali stanovnici iz okolnih područja kako bi pustili svoje ovce na ispašu. Goli otok 1949. godine, po nalogu rukovodstva Komunističke partije i države, bio je pretvoren u koncetracioni logor, piše "Večernji".

Onda su najpre, u vreme obračuna s pristlicama staljinizma unutar KJP-a, zatvarani politički neistomišljenici. Posle su na Golom otoku bili smešteni i oni koji su počinili kriminalna dela, drugi politički zatvorenici, a ponekad i maloletni delikventi.

Poznat je po okrutnim kaznenim uslovima, mučenju i prisilnom radu.

Procenjuje se da je kroz logor prošlo od 17.000 do 32.000 zatvorenika, a broj ubijenih i umrlih nikada nije tačno utvrđen. Najjaktivnija faza logora, s najbrutalnijim metodama, bila je od 1949. do 1956., nakon čega je transformiran u običan zatvor.

Prestao je s radom 1988. godine, a potpuno je napušten 1989. godine. Goli otok sad posećuju samo radoznali turisti.

"Bio sam siguran da neću moći da preživim zbog stvari koje sam video i koje sam pretrpeo. Mislio sam da to nije moguće za bilo kog čoveka. Ali nisam bio u pravu. Ljudi su otporniji nego što se čine. Tračak nade pojavio se svaki put kada bih video da neko napušta otok", piše nekadašnji zatvorenik Josip Zoretić u svojoj knjizi "Goli otok – Pakao u Jadranu".

"Ova je knjiga svedočanstvo zlodela počinjenih na ovom ostrvu. Ostrvo bez pitke vode, trave i bilo kakve vegetacije. Sve što je postojalo bio je goli kamen, specijalna policija, zimi bura – nepredvidiv hladan severoistočni vetar koji duva s kopna na more u naletima do 120 kilometara na sat – i na vrućini koja se leti penje na 40 stepeni Celzija", slikovito opisuje autor u kakvim su sulovima su živeli zatvorenici, među njima i on.