Neobična priča Italijana, pravog tvorca banjalučkog ćevapa

Italijanski list "Trentini nel mondo" objavio je pre nekoliko dana neverovatnu priču o tome kako je pravi "izumitelj" jedinstvenih banjalučkih ćevapa - mesar Đovani Klaser, prenosi portal "Balcani Caucaso".U tekstu pod naslovom "Đovani Klaser iz Trentina pronalazač je banjalučkih ćevapa" na početku je dat istorijat i predstavljene vrste ćevapa u BiH. Nakon uvoda, italijanski list prelazi "na stvar" i izlaže svoju teoriju..."Dok je u drugim gradovima u BiH čuvena natopljena lepinja, neizostavna kada je ovo jelo u pitanju, napunjena ćevapima 'na komad', u Banjaluci se u lepinji služe pločice od četiri sastavljena ćevapa. Ovi ćevapi postali su pravi lokalni brend, a svu svoju slavu koja ih čini jedinstvenim, uključujući i određeni ukus, duguju skromnom i gotovo nepoznatom mesaru, poreklom iz italijanskog Trentina. Njegovo ime je Đovani Klaser", piše list.Sin imigranata iz Trentina, Đovani Klaser rođen je 1916. godine u Mahovljanima, gde je od 1883. postojala tirolska kolonija. S 12 godina preselio se u obližnju Banjaluku, gde počinje da uči za mesara. Od samog početka imao je jasnu ideju da postane "ćevabdžija"."Svedočanstva nam govore da je Đovani imao jednog od najboljih učitelja - čuvenog ugostitelja iz tog doba po imenu Jovo Dimitrijević. Do kraja Drugog svetskog rata, Đovani je radio kao Jovin pomoćnik, pošten i veoma poštovan mesar. Nakon rata odlučio je da krene sam i otvori svoju ćevabdžinicu, gde je prodavao ćevape i druge mesne delicije pripremljene i spremljene sopstvenim rukama", navodi "Trentini nel mondo".Đovani nije dugo ostao preduzetnik. Jednog dana državni službenici pojavili su se u njegovoj radnji i rekli mu da će od sutra raditi kao direktor mesare danas prestižnog, kao i u to doba, hotela Bosna, u istorijskom centru Banjaluke. To nisu bila vremena kada se takva prilika mogla odbiti, navodi list."Od tog dana, Đovani Klaser postaće veoma važna osoba za grad i njegove građane, iako toga nikada neće biti svestan. Tokom svog službovanja u mesari i kuhinji hotela Bosna, do 1970. godine, Đovani je, osim što je imao veliku odgovornost u isporuci kvalitetnih proizvoda u hotelsku kuhinju i još tri restorana koji su bili deo lanca, imao i mnogo prilika da eksperimentiše. U njegovoj je prirodi bilo da uvek traži neko poboljšanje, da doda malo originalnosti onome što je proizveo, čak i ako za tim nije bilo potrebe.Prvi potez koji je preduzeo kako bi poboljšao preradu mešanog mlevenog mesa potrebnog za pravljenje ćevapa bio je modifikacija starog austrijskog mlina za meso koji se koristio za proizvodnju kobasica. Zahvaljujući posebnom levku, iz ove mašine izlazile bi četiri identične trake mlevenog mesa duge oko jedan metar, pripremljene po njegovom receptu. Ove trake od mlevenog mesa isecane su kako bi se formirali pojedinačni ćevapi, dugački oko osam centimetara. Kao takvi oni bi bili konačni proizvod.Međutim, jednog dana maestro Đovani je odlučio je, samo on zna zašto, da ostaviti trake mlevenog mesa pričvršćene jednu za drugu i preseče ih kako bi dobio neku vrstu kvadrata sačinjenog od četiri ćevapa! To je bio jednostavan trik zbog kojeg su se vizuelno, ali i po ukusu razlikovali, jer su postali mnogo sočniji. Nastala je mala revolucija", tvrdi list.Nije slučajno što će i Đovanijev recept i odluka da se tradicionalno jelo ponudi u novom ruhu proslaviti mnoge druge ugostitelje koji su izašli iz njegove škole. Način izrade ćevapa koji je stvorio Đovani za kratko vreme će usvojiti svi majstori - banjalučke ćevabdžije koji su željeli da idu u korak sa vremenom. Autor teksta tvrdi da je slavni Mujo Đuzel u stvari bio Đovanijev šegrt i da je od njega preuzeo recept za slavni banjalučki ćevap!"Levak za 'četvorke' je ručno izrađivan, a od kraja 1950-ih, gotovo svi ugostitelji u Banjaluci nudili su ćevape u obliku koji je izmislio Đovani. Među njima, jedan od mnogih šegrta, bio je i Mujo Đuzel, kome je Đovani preneo sve svoje znanje, koje će banjalučke ćevape proslaviti mnogo više nego što možete zamisliti... Mujin genije i njegova upornost u ostavljanju traga u bezgraničnoj knjizi recepata 'najboljih ćevapa' omogućili su gurmanima iz ostatka BiH i iz ostalih bivših jugoslovenskih republika da jednoglasno potvrde jedinstvenost ovog jela", navodi italijanski list.Čak i kad ukus nestane iz usta, miris koji dolazi iz ćevabdžinice "Kod Muje" ostaje utisnut u pamćenje dugi niz godina, tvrdili su oduševljeni gurmani."Ne možemo sa sigurnošću tvrditi, ali verovatno bez briljantnog trentinskog pronalazača i njegovog jednako sjajnog šegrta, banjalučki ćevapi danas bi bili kao u ostalim delovima BiH. Umesto toga nisu. Ovo je istorija i ona se kao takva mora pisati i pamtiti.Od 1970. do 1974. godine, u kojoj se povlači, Đovani će ponovo voditi malu ćevabdžinicu na lokalitetu poznatom kao Paskulina ciglana. Bio je oženjen Anom Štajner, a imali su dvoje dece. Stariji sin Emil život je izgubio u saobraćajnoj nesreći 1976. godine, a mlađi Bruno je sa suprugom Božanom i porodicom emigrirao u Australiju, gde i danas živi. Đovani Klaser preminuo je 1977. godine", piše "Trentini nel mondo", a prenosi portal "Balcani Caucaso".*Bonus videohttps://www.youtube.com/watch?v=_3f_0KEbZRE***Pratite nas i na društvenim mrežama:FacebookTwitterInstagram