Tito napada enformel, Tempo ga kupuje

Brojni Titovi napadi na dela Miće Popovića,Vere Božičković-Popović, Lazara Vozarevića, Zorana Pavlovića, Živojina Turinskog, Branislava Protića, Vladislava Todorovića i Branka Filipovića Fila, kao nosilaca enformela, početkom šezdesetih očigledno nisu doprla do ušiju Tempa.

A ironija u priči povodom Titovog žestokog ataka na enformeliste, jer njihovo slikarstvo nije u skladu sa socijalističkim tekovinama, jeste da su visoki partijski funkcioneri i diplomate, poput Svetozara Vukmanovića Tempa ili Jakova Smodlake kupovali njihova dela za svoje privatne kolekcije, beleži Vesna Kruljac u knjizi "Polemički kontekst Beogradskog enformela".

Iako je Tito poručio da "nećemo davati državne pare, i to milione, za takve slike", i da ako hoće neka ih "kupi neki privatnik", učesnik Narodnooslobodilačke borbe, ratni heroj ivisoki funkcioner, Tempo je tu kvazi-umetnost skupljao.

"Dela bez vrednosti", kako je Josip Broz Tito okarakterisao rad umetničke grupe "Beogradski enformel", za Tempa su očigledno bila dragocena. Bračni par Vukmanović, kako je Nova.rs već pisala, dičio se impresivnom umetničkom kolekcijom (Renoar, Šagal, Pikaso, Rivera, Dali, Bijelić, Konjović, Vujaklija, Milosavljević, Čelebonović, Dado Đurić, Bata Mihailović ).Počeo je da je gradi slikom "Ribe" Mila Milunovića. Već drugo delo koju je bračni par kupio, kako je svedočila za "Vreme" Milica Sarić Vukmanović, potpisao je "prokaženi" član "Beogradskog enformela" Lazar Vozarević. Bila je to slika "Evropa na ovnu", a naročito su voleli još jedno njegovodelo - "Sećanje na Velaskeza".

Takođe, jedan od najistaknutijih predstavnika enformela Mića Popović načinio je, specijalno za Tempa, portret njegove supruge Milice. I bila je to omiljena slika visokog komunističkog funkcionera.

Ne samo da je voleo i kupovao to "antislikarstvo", već je i drugovao sa enformelistima. Tempov sin Zoran Vukmanović je za "Vreme" govorio kako je "umesto bilijar-druženja Titovog tima, radije ugošćavao Lazara Vozarevića", ili kupovao slike Branka Filipovića Fila.

Tito je čak u jednom govoru, osuvši paljbu na enformel, kazao da su za to krivi i neki odgovorni komunisti, jersu "izgubili kriterijum šta je dopustivo a šta nije u društvenom razvitku". Da li je, možda, tu mislio i na Tempa može samo da se spekuliše...

Iako je šef države protestovaošto su enformelistička dela, ne samo zastupljena na izložbama, većse inaturaju, za skupe pare, raznim ustanovama, te njegove reči, kako navodi autorka Vesna Kruljac, ne stoje.

Udarni trenutak enformela koincidirao je sa postavljanjem istaknutog likovnog kritičara i profesora Lazara Trifunovića, inače glavnog propagatora ove umetničke osmorke, na čelo Narodnog muzeja. Ujedno je postao i predsednik Komisije za otkup, ali nijedno delo enformela do kraja njegovog mandata 1968. nije bilo predmet akvizicije Narodnog muzeja.

Tako je danas veliki deo enformelne produkcije rasut po galerijama i domovima kulture u provinciji, fondovima umetničkih kolonija i likovnih manifestacija, a najviše je dela i u privatnim kolekcijama. Upravo su artefakti na izložbi "Beogradski enformel", aktuelnoj do 15. juna u Modernoj galeriji Beograd, uglavnom iz privatnih kolekcija.

Osvrćući se unazad istoričar umetnosti i likovni kritičar Ješa Denegri smatra danas da enformela ne bi bilo da se 1948. godine nije desio prelomni momenat - prekid Tita sa Sovjetskim savezom.

- Taj trenutak je bitan jer označava temeljnu promenu ukupne društveno-umetničke klime. Dešavaju se previranja, u kojima neki od protagonista, od Miće Popovića do Vere Božičković reaguju. Opet, drugima od Petra Omčikusa do Bate Mihailovića omogućeno je da odu u Pariz. Za razliku od umetnika s onu stranu "gvozdene zavese", naši umetnici nisu bili osujećeni u svojim slobodama. Mogli su da putuju, upoznaju nove teritorije, prihvataju evropsku duhovnu klimu. Enformel se ne bi mogao desiti da nije bilo niza društveno-političkih događaja, ali obrt je u tome što su oni bili kritički raspoloženi spram sredine i društva, pa i političkog poretka u kome žive - govori Denegri.

Istoričar umetnosti i likovni kritičar smatra da uprkos osudama šefa države, stručne ali i celokupne javnosti nosioci "Beogradskog enformela" nisu bili onemogućeni da rade.

- I u tome je ključ mekog socijalizma koji smo ovde imali. Da su ovi umetnici bili u Bugarskoj ili Mađarskoj, oni nikada ne bi smeli ovako da slikaju. Uprkos osporavanjima bili su i nagrađivani, što je Tito potcrtavao, kao i to da su njihove slike otkupljivane. Pokušavano je tada da se prikaže kako ta "podzemna pojava", želi da se nametne kao ekskluzivna, vodeća... Ali, bilo je dalekovido otkupljivati u ono vreme te slike. Jer, one su malo koštale, s obzirom da su predstavljale novinu i da su u pitanju bili mladi umetnici. Primera radi, Lubardine slike koštale su tada na desetine i desetine puta više nego slike enformelista. Tako da primedba da se krčme državni novci za neke "brljotine", kako su ih neki nazivali, nije tačna - zaključak je Ješe Denegrija.