Stevan Tontić dobitnik Disove nagrade za 2021.

Žiri sa radošću i posebnim zadovoljstvom pozdravlja Tontićevo neodustajanje i pohvalu životu izraženu stihom, i bezrezervno smatrajući da je njegov opus dostojan nagrade Disovog imena, prvi čestita dobitniku, navodi se u saopštenju.Stevan Tontić, pesnik, prozaista, esejista, antologičar i prevodilac, rođen je 30. decembra 1946. godine u Grdanovcima kod Sanskog Mosta. Završio je studije filozofije sa sociologijom u Sarajevu. Najpre radi u Redakciji za kulturu Televizije Sarajevo, a potom postaje urednik za književnost u izdavačkoj kući "Svjetlost" u kojoj osamdesetih godina uređuje časopis "Život". Iz ratom zahvaćenog Sarajeva odlazi za Nemačku, gde u egzilu ostaje od 1993. do 2001. godine. Nakon povratka u Sarajevo, živi kao profesionalni književnik. Od 2014. godine stanovnik je Novog Sada.Objavio je pesničke zbirke: "Nauka o duši i druge vesele priče" (Sarajevo, 1970), "Naše gore vuk" (Novi Sad, 1976), "Tajna prepiska" (Sarajevo, 1976); "Hulim i posvećujem" (Beograd, 1977); "Crna je mati nedjelja" (Beograd, 1983); "Prag" (Sarajevo, 1986); "Ring" (Beoograd, 1987); "Sarajevski rukopis" (Beograd, 1993; dopunjeno izdanje 1998); "Moj psalam" (Berlin, 1997); "Blagoslov izgnanstva" (Banja Luka, 2001); "Sveto i prokleto" (Novi Sad, 2009); "Svakodnevni smak svijeta" (Beograd, 2013); "Hristova luda" (Beograd, 2017).Objavljeno je više izbora Tontićeve poezije, od kojih su najnoviji: "Anđeo mi banu kroz rešetke" (Novi Sad, 2010); "Svakodnevni smak svijeta / Der tägliche Weltuntergang" (Klagenfurt, 2015); "Bezumni plamen" (Sarajevo, 2015). Poezija mu je prevođena na brojne strane jezike i zastupljena u značajnim antologijama srpskog pesništva. Autor je romana "Tvoje srce, zeko" (Beograd, 1998), putopisa "Ta mjesta" (Zrenjanin, 2018), kao i više knjiga eseja.Sastavio je antologije "Novije pjesništvo Bosne i Hercegovine" (Sarajevo, 1990) i "Moderno srpsko pjesništvo - velika knjiga moderne srpske poezije od Kostića i Ilića do danas" (Sarajevo, 1991).Prevodi sa nemačkog jezika. Za prevod poezije Petera Huhela 2016. godine dobio je Nagradu "Miloš N. Đurić", a na nemački jezik je, zajedno sa V. Kalinkeom, preveo "Liriku Itake" Miloša Crnjanskog.Dobitnik je Savezne nagrade "Mladost" za najbolju prvu knjigu, Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva, Šantićeve, Zmajeve, Rakićeve i Kočićeve nagrade, Nagrade grada Hajdelberga "Književnost u egzilu", Žičke hrisovulje, Nagrade "Brankovog kola", Nagrade "Kočićevo pero", Antićeve nagrade, Velike bazjaške povelje, kao i književnih priznanja "Dušan Vasiljev", "Ljubomir Nenadović", "Rajner Kunce" i drugih uglednih domaćih i međunarodnih književnih priznanja.Član je Srpskog književnog društva, Srpskog i Nemačkog PEN centra.Od prve objaljene knjige "Nauka o duši i druge vesele priče" (1970) do za sada najnovije sa naslovom "Hristova luda" (2017), navodi se u saopštenju žirija, Stevan Tontić je sazdao bogat i razgranat pesnički opus koji je, rastući pratnjom putanje vremena, uvek ostajao u znaku vrlo aktivnog odgovora kako modernoj srpskoj pesničkoj tradiciji u čijem nizu je Vladislav Petković Dis jedan od nezaobilaznih utemeljivača i orijentira, tako i gotovo svim, po pravilu teškim, neodgonetljivim pitanjima našeg doba, te posebno, disovski rečeno, iskušenjima "naših dana"."Stevan Tontić se kao pesnik menjao, upravo u duhu promena vremena kojem je bio svedok, pa njegov stvaralačkih opus gledan iscela predstavlja uzoran primer i skup različitih poetskih formi, tematskih preokupacija, primenjenih postupaka i iskaznih intonacija. Uprkos tim evidentnim promenama, ili možda baš zahvaljujući njima, od mladalačke začuđenosti svetom, preko rezignacije i melanholije uslovljene usvojenim tragičkim iskustvom, do okretanja pogleda prema visinama (što su, nimalo slučajno, i neka od ključnih svojstava Disove poezije), Tontićev pesnički glas uvek je ostajao prepoznatljiv i samosvojan.U stalnom kretanju između svetog i profanog gorki subjekt Tontićeve poezije, ne želeći da zataji, nego, naprotiv, da naglasi pomenutu vezu sopstvenih lirskih i misaonih promena sa promenama sveta i doba u kojem se obreo, ostavio je neizbrisivi trag u jeziku pesme. Za Tontića je, kao i za Disa i druge značajne srpske i svetske pesnike, poezija ne samo najdublji i najsmisleniji način razumevanja života i sveta, nego i poseban vid iskupljenja, dokaz da je postojanje svake pojedinačne ljudske egzistencije neponovljiv čin", saopštio je žiri za dodelu Disove nagrade.