Sidran: Mogla se Bosna pokoriti Zvezdama Granda, a da se ne kolje i siluje

Razgovarali smo u klubu hotela Central, mirnijem i manje popularnom od čuvenog hotela Evropa, preko puta, što je zgodnije za razgovor uživo a i, prema rečima slavnog Sarajlije, zbog „mnoštva ušiju“ u hotelu Evropa. Razgovor se odvijao dan nakon što je obeleženo 39 godina od početka Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu.Sarajevo je imalo epitet ne samo olimpijskog već i kosmopolitskog grada – šta je od toga danas u njemu ostalo?- Ja se sramim kad se prisjećam predolimpijskoga vremena u kojemu ja nisam razumijevao dalekosežnost toga projekta. Mi smo bili ta nekakva čvrsta, režimska, partijska država u kojoj je bilo kažnjavano i za verbalni delikt i meni se učinilo da se primjećivalo da ljude zlostavljaju ako ispričaju nešto protiv te buduće nekakve olimpijade.Dakle, bio sam priglup. Nisam imao nimalo talenta da to vidim kao neku prosperitetnu viziju, pa se toga sramim. Znalo bi se za vic koji bi se napravio na račun te buduće olimpijade bit priveden pa te neko zlostavlja, iz tih razloga sam ja bio potpuno izvan i protiv. Međutim, kasnije, mnogo kasnije, razumijevao sam dubinu tih stvari, mogu i vama nabrajati koliko god hoćete – to je imalo jedan predubok socijalni, vizionarski smisao.Nije samo to što se odvijalo tih deset dana, tu su izgrađena cijela naselja koja su samo tih desetak dana služila gostima sportašima, a poslije toga naselje napravljeno za olimpijadu - Dobrinja, pripada opštini Novi grad, cio jedan grad za sebe - u njega su se uselili mladi bračni parovi sa opštine Stari grad, sa opštine Centar, i toliko ga zavoljeli - to svoje prvo stanovanje, tad su se davali stanovi po preduzećima po onim bodovnim listama, kolko godina ovo, kolko djece, dakle, nisu to bili krediti, nije se kupovalo, ta je socijalna država imala puni svoj smisao…Kasnije dolazi agresija na Bosnu, koja je te stanovnike držala u dvostrukom obruču, a još prije toga u tim se stanovnicima razvio poseban oblik lokalpatriotizma. Ima neki termin koji se zove kampanilizam koji označava još uži prostor, kao kamp, i naglašena je ta ljubav prema svom mjestu boravka. Dobrinja je čudo jedno, i dan-danas je ljudi vole. Ko je tamo došao kaže: „S Vratinka sam rodom, poginuo bih za Vratink. Al’ odem gore jednom-dvaput godišnje, meni dovoljno.“Sjećanje na olimpijadu je kod mene sjećanje na unutarnja, nevidljiva zbivanja. Ono što je simpatično – „Volimo Jureka više od bureka“, imam slike u očima kad zastavom maše pokojni Uglješa Uzelac, bio je gradonačelnik, kasnije naš ambasador u Sloveniji, jedan dobar Sarajlija, pravi, ljudina, pokoj mu duši. Pamtim te slike, on je bio gorostasno, čvrsto građen, kad maše tom zastavom. Imao sam to uzbuđenje i sentimente koji su normalni, ali su mi kasnija zbivanja u vezi sa olimpijadom važnija, sudbina tog prostora, Dobrinje.Ponekad se ovde pomišljalo - to ja sad ne govorim svoje mišljenje, nego kako vidim ljude i kako slušam njihova osjećanja – postoje ovdje tumačenje, viđenja, naučno se vjerovatno ne bi moglo to čvrsto postaviti, ali da je među razlozima tako svirepe agresije na našu zemlju, koja je jasno bila bespomoćna, apsolutno bespomoćna i bila je u situaciji da prihvati sve o čemu se Beograd i Zagreb dogovore, to je žalosno; dakle, da je ta vrsta, taj način, taj stepen agresivnosti – mogla se Bosna pokoriti a da se ne kolje, a da se ne siluje, a da se ne baca u Drinu itd. Mogla se osvojiti i Zvijezdama Granda – gdje se takmiče, na primer, mladić bosanski iz Zavidovića koji tamo pjeva pa pobjeđuje, pa kad njega dočeka 10.000 Zavidovićana, pa zar bi taj Zavidovićanin nakon deset godina takvog jednog tretmana stao pred srbijanski tenk? Ne bi. To je postalo blisko, drago, jedno.Pa, dakle, kad smo tumačili, u razgovorima, mnogi su bili spremni da kažu kako je taj stepen svireposti agresije, ne agresija kao takva, ona može imati razne oblike, nego je stepen svireposti ispoljen u njoj, djelomično a možda i u velikoj mjeri, uslovljen onim što je Bosna u 10-15 godina nekakve decentralizacije Jugoslavije postizavala u raznim oblastima.

Pa onda se tu mora pomenuti Olimpijada kao nešto što je prekretničko, ali je to išlo i odranije – da je recimo Bosna dala velike slikare, operske pjevače, šahovski klub Bosna je deset godina bio prvak Evrope, potom košarkaši, prvaci, ne može im niko ništa, Delibašić i njegova Bosna prvak Evrope, prvak Jugoslavije, moglo bi se nabrajati mnogo tih disciplina u kojima je Sarajevo prednjačilo dok nije došlo do pop-rok muzike gdje je u Sarajevu odjednom bilo više dobrih grupa nego u cijeloj preostaloj zemlji i onda kulminira sa onim što su filmski trijumfi, što počinje sa genijalnim Šibom Krvavcem, a kulminira sa Emirom Kusturicom.Dakle, takva jedna akumulacija uspjeha iz jedne Bosne – o kojoj i danas pravimo zajebantske viceve – odjednom iz nje takva sila, moć, energija, talenata i svega toga!? Moralo je to u nekoj primitivnoj svijesti proizvesti apsolutno negativna osjećanja. Bilo je takvu svijest dovoljno naoružati i dati joj malo „ratničkih boba“.Neki dan sam pročitao, bogami, neko ozbiljan napisao, da Milošević nije dao znak za rat dok nisu nabavili 15 tona amfetamina, priča vojnik VRS. Da naveče oni legnu, svi u teškim depresijama, samo misle kako će bježat kući, kako će pucat sebi u nogu da se oslobodi – niko ne voli rat. A onda ujutru doručkuju neki čaj, kaže, razgoropade se, nastaje ludilo.Neki djelić istine mora biti u tome da je olimpijada – ona je vidljivi dio te sante leda, a santa leda podrazumijeva i ovo drugo što sam pričao, da jeste ona bila neki, ne može se reći uzrok, razlog, ali element na osnovu kojega se onaj koji vodi demografsku računicu, pa kaže: „Tog i tog naroda će za sto godina biti tol’ko i tol’ko, mi to ne smijemo dozvoliti.“ Ja sam čuo i iz usta nekih od prvaka predratnog SDS-a – bio sam poznanik blizak sa Karadžićem, funkcionisao je termin „preventivni kontranapad“ – oksimoron, jer ti moraš doživjeti napad da bi imao kontranapad, ali, jok, ima i „preventivni“.Vi u pesmi „Ne može se živjeti u Sarajevu“ dajete delom odgovor na moje pređašnje pitanje uz ironičan stih – „od dobra boli glava“. Ipak, može li se danas živeti u Sarajevu?- Nije ta pjesma karakteristična za moje pjesničko djelo, ali nas stvarno boli kada nam sa bilo koje strane dolazi prigovor, prijekor: „Sarajevo nije ni nalik onome Sarajevu“, „Šta je od onoga Sarajeva ostalo“, to čak govore Bošnjaci, koji su otišli u Njemačku, sklonili se. „Ja kao rođeni Sarajlija“, kaže, „mogu sad sat vremena hodati po Sarajevu da se ni sa kim ne pozdravim“. Ja sam postavljao novinaru kontrapitanje – koliko je Hirošima ličila na sebe nakon 6. avgusta kad je bombardovana? Kolko je ličila na sebe? Nikako. I to što se danas u Sarajevu pojavljuje, a o tome svjedoče mnogi koji dođu – budu, pa se vrate – da je ostalo tog metafizičkog sadržaja, ja ga ne bih zvao multietnički, nego metafizički, multikulturalni nerv, duh njegov, to je ostalo.A tri i po godine opsade, pa tu nije osto kamen na kamenu, tu se raspadali brakovi najvoljeniji, tu su odlazili najdraži jedni od drugih jer bježiš iz pakla. A pakao su činili zna se ko – četiri stotine teških artiljerijskih oruđa je bilo u dva prstena oko Sarajeva. I mi smo sami sebe kao uvjeravali, mi koji smo preživjeli, da smo ostali zdravi. Niko zdrav nije osto, niko. Evo 30 godina je prošlo, možda i više, ko je opsadu preživio taj ost’o u tom vremenu, mentalno je nemoguće od toga se osloboditi. Pa imamo i to kada su nam počeli, uglavnom su to seronje sa fakulteta, govoriti kako se moramo osloboditi narativa žrtve. Pa to je bezobrazno.Kako je mogu obješenom kazati da se oslobodi narativa obješenog? Koji ja to narativ mogu imati drugi? Mora se kazati prvo – kakvo god danas jeste Sarajevo, ono je posljedica. Ono nije uzrok ni onome tamo ni onome ovamo, nego je posljedica. Pa kad podvučemo crtu čega je posljedica, kakvo je bilo i šta je prošlo, bogami, ja mu se klanjam kao da sam ne znam pred kakvom svjetinjom.Ljudi ne znaju istoriju, ne znaju povijesne detalje. Šokantno je da su u Engleskoj organizovano, po nalogu države, ubijali kućne pse koji su imali njemačka imena. Jer to je stanje prostora pod opsadom. Na taj način mora nas boljeti kad se pita – a što vam je ovo? Ja sam se kao alkoholičar, jedan od najboljih u Sarajevu, bio sam strašan, jedared sporio sa Bakirom Izetbegovićem zbog prohibicijskih postupaka u Sarajevu. Nema alkohola u Parkuši, nema alkohola u Klubu novinara, uh, kolko je to meni bilo krivo. Već sam ja prestao piti, ali takvi postupci koji liče na prohibiciju nisu mili nijednom Sarajliji, to je naš problem, mi se s njime tučemo, nismo mi to ni referendumom zahtjevali, ni ovako ni onako.https://www.youtube.com/watch?v=3N7uOlb-IrEBakir mi je govorio – to je zvučalo u skladu sa razumom, kad oni iznajmljuju, to je sad privatizacija prostora, zakup, podzakup, pa kaže, ko je uzo pod zakup taj i taj prostor kafanski, ako je čovjek koji je vjernik, njemu je haram, pa ja kažem – takvom se onda taj prostor ne izdaje, ti si vlasnik tendera i napišeš da je on dužan pružati usluge, ne može se dat takvome i takvome. Dakle, takvi pokušaji postoje, ali se mora znati da su ekscesni, ne daj bože da ikad prevlada išta od toga.Nevjerovatno je to koliko oblika i načina stradavanja ide u kontinuitetu na taj žalosni narod. Ja sam Bošnjak, to znači mogu biti sekularni Bošnjak, mogu biti ateista, agnostik, mogu biti musliman vjernik, nekad su i ovi drugi pravoslavci i katolici imenovani Bošnjacima. Taj proces nacionalizacije je išao krajem 19. i početkom 20. stoljeća, to da su bosanski pravoslavci pretvarani u Srbe, a bosanski katolici u Hrvate. Izvorno to nije tako stajalo. No danas je tako kako je. Pravde nema, možda je i gore u Srbiji, neki dan je bila neka emisija, pa u onom malom gradu ubijeno dijete, niko ne mari, vrišti majka, kao da država ne postoji, nikakva država.Svi ti primjeri kad bi se pobrojali u svim ovim tranzicijskim prostorima možda bi najdrastičnije pokazali šta je sve proizveo taj monstruozni etnonacionalni um. Dakle, ako smo mi njega uzdigli na najviši nivo, princip etnonacionalne države, jedna partija, jedan vođa itd. užas smo proizveli jer u svakoj sferi dolazi do potpunog rušenja vrijednosti. Dakle, to je možda najvažnije svojstvo epohe koju u našim prostorima, nakon pada Berlinskog zida, zovu tranzicijom.To nema veze sa tranzicijom, to je bila jedna legalna, otvorena, neskrivena pljačka, pretvaranje onoga što je naše, zajedničko u privatno, pojedinačno vlasništvo prema izboru etnonacionalnih oligarhija. I to je rađeno, ja mislim, po identičnom modelu u Srbiji, Hrvatskoj i u Bosni, da je taj osjećaj izgubljenosti ideala, potpune izgubljenosti nade u pravdu… To što je možda najveći gubitak koji je ovim prostorima učinjen za narednih pet ili ko zna koliko decenija, povratiti nadu narodu ne možeš bez revolucije, društvenu pravednost i iluziju o njoj, bilo šta, pravosuđe… Pa kad se upropasti pravosuđe da bi se ono uspravilo, to ne može bez nekoliko decenija. Koliko je po sudovima uposlenika sa lažnim diplomama? Imamo pet stotina fakulteta na ovom prostoru.https://www.youtube.com/watch?v=rNDL1KpTdjcCeo tekst pročitajte na portalu Danas.Bonus video: Otvaranje Kustendorfa

video-cdn src="https://best-vod.umn.cdn.united.cloud/stream?asset=emirkusturicanaotvaranjukustendorfanm-novas-worldwide&stream=hp1400&t=0&player=m3u8v&sp=novas&u=novas&p=n0v43!23t001" video-id="5196032"]